Pusti. Pusti sve. Oslobodi ruke, prste, tetive… Prestani se tako grčevito držati za sve, neće se dogoditi smak svijeta ako pustiš. Ne možeš ništa silom zadržati, ni sačuvati. Ni ljude, ni osjećaje, ni pojave.
Da, na životnom putu ćeš gubiti i nikakvo grčevito držanje neće to spriječiti. Zato, pusti, oslobodi ruke od težine.
Prestani.
Prestani trčati za svime, pokušavati prije reda postići svoje ciljeve, izvršiti zadatke koje si sebi zadala, ostvariti snove. Ne ide preko reda, ne ide na “guranje”, zar to do sad nisi shvatila?
Samo se spotičeš, padaš, razbijaš koljena, lomiš kosti, ne vidiš kamen prije nego padneš preko njega.
Stići ćeš tamo gdje pokušavaš stići. Ili nećeš. Možda je i bolje da ne stigneš. Nikad ne znaš. Zato ne trči nego hodaj. Hodaj sigurnim, odmjerenim korakom, smireno. Tako ćeš bolje vidjeti kroz što prolaziš i prema čemu ideš.
Nemoj.
Nemoj brinuti toliko. Ni o onome što se dogodilo, ni o onome što se događa. Posebno nemoj toliko brinuti o onome što se još nije dogodilo, ne događa i možda se nikada neće dogoditi. Višak tvoje brige neće promijeniti tijek stvari, samo će učiniti da se teže nosiš s njima. Možda ti i otežati da ih razumiješ, da ih riješiš, da ih prihvatiš. Brini umjereno, prihvati događaje i shvati da se ne rješavaju brigom nego djelovanjem i prihvaćanjem.
Diši.
Diši polako i duboko, diši mirno unatoč nemiru.
Zar ne osjetiš koliko često plitko dišeš iščekujući nešto, tražeći, gubeći dah zbog unutarnjih pretjerivanja?
Udahni, izdahni.
Pogledaj oko sebe. Tu si. Postojiš. Imaš dobre i loše dane. Uspjehe, neuspjehe. Snove, želje.
Pusti. Prestani. Ne brini. Diši.
Osjeti trenutak jer trenutak se neće ponoviti.
Budi ovdje, sad i sebi.
Voli život, voli ljude, voli sebe.
#BLOG piše Vjetar je Sretan
