Koračala sam poprilično hrabro za nekog ko je išao ravno u svoju propast. Naša poslednja noć koje ću da se sjećam do kraja života. Noć u kojoj ću srce ostaviti.
Dobro poznato lice i dobro poznati glas. Nikad me tako taj glas nije zabolio. Sve boli kad je poslednje, zar ne? Progutala sam knedlu kao planinu. Znala sam, u dubini duše, da nam nije sudjeno zauvijek. Ne znam kako, ali uvijek sam to znala… i poricala. A to zauvijek, mi smo planirali, i sanjali, kao da namjerno stvaramo što više materijala za bol. Nismo se nadali tome da će doći kraj. Možda je neko od nas, onako u bijesu kad se posvadjamo, pomislio da bi bilo bolje da se nikad nismo ni upoznali, ali kraj nismo željeli. A desio nam se. I sad ni on, ni ja ne znamo kako da se ponašamo, kako da nam se na licu ne vidi bol. Previše smo ponosni. A to nas je i ubilo. I nekako, znali smo da će tako biti, ali nikad to nismo izgovorili na glas.
Zid izmedju nas je bio ogroman. Tu je i gledam ga, a ne mogu da ga zagrlim, poljubim, ne mogu ništa. Smijali smo se, pričali o svim dogodovštinama koje su nas zadesile zajedno, a bol u glasu je bio tako težak za podnijeti. Pričali smo o jednim stvarima, a mislili na druge. One teške i bolne. Sjaj u oku nije bio od sreće. Povremeno bi zaćutali i samo se gledali. Tad bi nam duše progovorile i mi bi ih pustili. Srca su nam se pozdravljala, obećavajući jedno drugom ponovni sastanak..nekad..negdje. Pružio bi mi ruku i ja bi je prihvatila. Samo bi se nasmijali jedno drugom, gledajući se u oči koje su zadržavale poslednje suze koje su imale. Tišina je bila glasnija od nas. Ali prijala je, jer tišina je najbolji prijatelj bola. Tišina liječi na najbolniji način.
Nije bio isti. Bio je to on, iste oči koje gledaju pravo u dušu, iste usne iz kojih sam čula milion i jedno ‘volim te’, iste ruke koje su me spašavale noću iz noćnih mora, isti glas koji bih prepoznala u najvećoj galami, i naizgled, bio je to čovjek kojeg volim više od svega…ali više nije moj. To ga je mijenjalo u mojim očima. To me je ubijalo.
Bili smo jedni od onih koji su zajedno mogli da izazovu samouništenje i ništa drugo. Imali smo taj put, i još jedan. Činilo se da smo izabrali onaj gori… da razdvojimo srca koja će do zadnjeg daha čeznuti za onim drugim.
Imali smo svoje vrijeme, koje smo izdali. A to je najgora izdaja moguća, jer vrijeme se sveti svojim hladnim odsustvom i ne prašta.
Na rastanku, zagrlili smo se kao da smo sami na svijetu. U tom trenutku, za nas je tako i bilo. Trajalo je kao vječnost, ali nije bilo dovoljno. Nikad i neće biti. Onaj poljubac u čelo, meni nešto sveto, na sekundu je učinio da zaboravim ono najgore. Grlo mi se zatvorilo i dah mi se izgubio. Okrenula sam se i izašla, zatvarajući vrata za sobom, i zaključavajući srce u sebi.
Uvijek i zauvijek, znaću ja za njega i on za mene. I kad svi zaborave da smo on i ja, nekad bili jedno, mi ćemo to znati. Za neko vrijeme, postaćemo jedno drugom tajna. A tajne kao što smo mi, ne pričaju se nikome.
Nevena
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
