Prava osoba u krivo vrijeme

Željela sam mu poslati poruku. Gledala sam u ekran mobitela i željela napisati – Jesi li svjestan da si ti meni bio taj? Onaj pravi? Moja osoba? Moja osoba koja se dogodila u krivo vrijeme… i još uvijek te volim.

Ali nisam mu to napisala. Odložila sam mobitel i zatim neko vrijeme gledala u prazno. Na playlisti je ovih dana Oliver i često se vrti “Jubavi mala”. Ne znam zašto me ta pjesma toliko na njega podsjeća, zašto mi paše kad sam u tom svom nekom čudnjikavom raspoloženju?

Mogla bih lagati i sebi i svijetu i reći da sam nesretna i da čeznem vratiti vrijeme unazad pa sve nekako od vrtjeti drugačije, ali ja sam od onih koji žive svjesno, s činjenicom da se ništa ne događa slučajno.

Duše su se srele

Svjesna sam da se nekad duše sretnu, i prepoznaju se. I zavole se, ali iz nekog razloga imaju nešto drugo za proživjeti, neku drugu misiju za odraditi, neku mnogo veću, dublju, zbog koje se duše opet razdvoje i odu za tim svojim misijama i pustolovinama. I to ne znači da se izgube posve iz vida. Susreću se, uvijek iznova, gravitiraju jedna prema drugoj, okrznu se rame o rame s vremena na vrijeme. Smiju se možda skupa, prijateljuju, vole se, samo si tu emociju objasne nekako drugačije i nastavljaju. Idu dalje.

I ja sam krenula dalje. Moja se planeta zarotirala za 180 od zadnjeg susreta s njim. Postigla sam baš sve što sam zamislila i sve o čemu sam sanjala. Svakodnevno idem preko svojih granica i stvaram mala čuda. Čuda, kojih možda ne bi bilo da smo sve ovo vrijeme postojali Mi.

Neki baner

Brodolomci

Dugo sam željela to Mi, a nije se poklapalo, nikako. Svemir nas je bacao blizu, pa nas razdvajao. Kao da smo se poput brodolomaca našli na otvorenome moru za vrijeme epske oluje koja nas je nosila čas vamo čas tamo. Prsti bi se dotakli, pa bi nas zatim novi val razdvojio i udaljio miljama. Pa bi onda olujni vjetar učinio svoje i bacio nas u smjeru istog otoka, gdje bismo pokušavali doći do obale i taman kad bi ugledali žal, nešto bi nas ponovno razdvojilo.

Dugo smo se bacakali u tim vodama, a onda smo zaplivali, svak u svome smjeru. Ili sam ja zaplivala svojim putem? Teško je reći. Znam samo, da sam se prestala boriti sa strujama života i zaplivala prema nekom svom horizontu.

I doplivala sam do obale sama. Nisam zdvajala zašto je to tako. Nisam osjećala da trebam opet pokušavati preplivati ocean samo da bih ga našla. Nisam se uhvatila sulude ideje da to nekako moram popraviti. Samo sam zaključila da trebam živjeti dan po dan. I da je posve u redu što u meni žive tolike prelijepe emocije, ali im ja ne moram robovati.

Dugo sam se pitala zašto baš on? Zašto mojoj duši baš on paše kao saliven, kao ruka i rukavica? Zašto se u meni sve razlije od topline, kao vruća karamela, kad mu samo čujem glas? Zašto titra cijelo moje biće? Zašto je toliko nježno sve u meni, privrženo nekom biću koje zapravo nije bilo tu? Zašto mu želim sve najljepše posve svjesna da bi ga milijuni žena na mom mjestu mrzili iz dna duše?

Ti mojoj duši daješ mir

Nisam mogla naći odgovor, samo sam osjećala nešto što nikad s nikim nisam – mir.

Oliver je pjevao o tome kako “duša dušu zarobi” i ja sam shvatila da se s njim moja duša nikad nije osjećala zarobljeno, već slobodno, biti što je, živjeti, lutati, voljeti, istraživati, biti. Nitko me kao on nikada nije podržavao ni razumio. Nitko nije toliko strpljivo opstajao u olujnom moru mog okruženja i nitko nikad nije ostajao, ma u bilo kojoj ulozi koju sam mu bila spremna dati, samo da bi znao da sam dobro. I da mi bude blizu.

Tisuće je znakova bilo kojima mi je pokazivao koliko mu značim, ali je nevjerojatno što društvo i odgoj naprave od žene pa ona prohtjeva ljubav i njeno priznanje na strogo određeni način i tako zapravo muči i sebe i njega.

Ni ja nisam bila iznimka. Sve vrijeme dok sam plivala u tom olujnom moru, nisam od siline borbe mogla vidjeti stvarnost. Očekivanja nas zaslijepe, kao i naši ideali. Zaslijepe nas norme društva, pritisak obitelji i prijatelja. Pokleknemo ili idemo kontra samo da bismo nekome nešto dokazali.

U toj gunguli života, pravovremeno sam samu sebe zaustavila.

Sad sam na svom žalu i ponekad slušam Olivera. Osjećaji u meni su toliko jasni i jaki kao i prvog dana prije toliko vremena, da me nekad začudi kako nešto može tako uporno živjeti iako to ne hranimo već samo živimo svoj život. Po tome znam da srodne duše nisu samo izraz, već stvarnost. Postoje, sretnu se, ali ne uvijek u pravo vrijeme, ne uvijek u pravim okolnostima. I teško je nakon takvog susreta ijedan drugi shvaćati ozbiljno i dati mu priliku. Ali ako ste kao ja, trudite se, ne živite zaglavljeni u prošlosti i u nadanjima.

Ljubav prema životu

Veselite se životu, upijate sunce kad ga ima, nosite šareni kišobran kad se natmuri nebo ili se rasplešete na kiši.

Volite, neupitno i iskreno. Ne zamjerate, ne postajete olupina nego ste puni života. Znate da bi ta vaša osoba željela da ste baš takvi – u milijun boja.

I smijete se kad se sretnete, jer vas usrećuje činjenica da na ovom svijetu postoji netko neupitno vaš, na način koji nitko drugi ne može ni osjetiti ni razumjeti. Ne kunete sudbu kletu zbog krivog tajminga, zbog loših okolnosti, zbog zapreka već gradite život. Nebo zna zašto je spojilo i razdvojilo i kad će nas opet i kako spojiti. To se zove povjerenje.

Često ostanem bez riječi kad mi ljudi kažu kako više ne vjeruju u ljubav, kako su razočarani i ogorčeni i kako zamjeraju svim tim svojim bivšim ljubavima, sve to što su te bivše ljubavi bile a nisu postale. A trebale su kao postati. I shvatim da ti ljudi ne vide sebe u svojim riječima, svoje projekcije, svoju traumu i ogromnu težinu koju stavljaju na leđa svojih bivših ljubavi, pa i njih i sebe kronično bace u okove prošlosti.

Kako će kao takvi živjeti ljubav? Kako će graditi i blistati u boji, kad u sebi nose olujna mora i vječno tmurne horizonte?

Život piše priče

Ljubav ne može doći tamo gdje joj nismo u sebi napravili mjesta. Ne može nam pokazati da je već tu, samo je mi ne puštamo na površinu.

Neki baner

Život piše priče. Neke imaju prelijepa poglavlja, neke rastu s nama i kroz nas. Neke budu lekcije i završe se prije no što su počele jer im nije namijenjeno da se nastavljaju, da traju. Ono prelijepo ono uvijek traje, uvijek se nekako vrti. Takve su i srodne duše, nikad ne odlaze predaleko. Krivi se tajming mijenja, jer se one mijenjaju, rastu, uče, prihvaćaju, postaju bolji ljudi.

On je zaista bio moja osoba u krivo vrijeme, ali je isto tako postao moja osoba u svakom trenutku mog života, kroz uloge koje smo u tim trenucima trebali igrati, da bismo proživjeli sve što nam je svrha na ovome svijetu.

I mogla sam baš kao mnogi drugi, potonuti u beznađe i biti ogorčena mlada žena koja ne vjeruje u ljubav i reda tisuću i jedan tužni tekst. Ali ja sam radije odabrala biti sretna. I voljeti ga bez tuge i patetika, tužnih poruka i mora očekivanja.

U oceanu života plivamo sami. To tako treba biti da bismo stvorili svjetove u sebi, a kad to stvorimo tad idemo u mirne luke gdje gradimo u dvoje. Dokle god očekujemo da nas netko spasi da bude naša splav, ljubav će se u nama skrivati i svaka osoba bit će kriva i svako vrijeme bit će krivo.

Ja sam s punim povjerenjem u Onog gore, predala njemu da urgira gdje, kako, u kom trenutku i s kim, i da li opet s njim, mojim gospodinom savršenim? I zbog tog živim život punim plućima. Nebo zna tko je za nas, prava osoba u pravo vrijeme.

Onaj kome ću na uho pjevušiti “Jubavi mala

Neki baner