Predala si zahtjev za razvod? Pa kakva si ti to majka?!

Ona je na kolosijeku, taj vlak i taj put vode je u smjeru u kojem više nije spremna ići. Ali vlak juri. Ako ga naglo zaustavi, svi će stradati. Nitko neće biti pošteđen.

Ona zbog toga nastavlja putovanje, držeći se čvrsto za svoje sjedalo. Toliko čvrsto da su joj i prsti već pobijelili od napora.

Znate li tko je ona?

Ona je svaka žena u nesretnom braku, koja ne zna kamo bi i kako bi, ali ostaje u tom odnosu radi djece, radi okoline i radi očekivanja njenih najbližih.

Prima muževe poljupce u obraz, jednako hladno kao što prima i njegovo podsmjehivanje. Ona je njega u sebi davno prekrižila kao svog voljenog, ali ga trpi. Trpi ga jer ne zna kako bi bol razvoda podnijela njena djeca.

Neki baner

I dok mnogi kažu da ne mogu i nemam pravo o braku pisati, jer nikad nisam bila udana i da s druge strane ti moji „nadobudni tekstovi“ samo huškaju žene na razvod, mislim da moramo zorno predočiti da svatko, ali apsolutno svatko ima pravo sam odlučivati o svom životu.

Brak u kojem nema ljubavi, nije brak.

On je samo papir na kojem pišu dva imena, koja su se obvezala dijeliti kako dobro, tako i ono loše. Papir koji predstavlja obavezu i koji znači podjelu imovine, tešku brakorazvodnu parnicu, svađu, udaljavanje obitelji ali i prijatelja, jer svaka će strana nužno povući svoje poteze, a znači i bol i veliku, traumatičnu promjenu za djecu.

Mnogi kažu da se na braku treba raditi, da se dio sebe treba potisnuti, da se strast može ponovno razbuktati, no što kad dođe do takvih nepomirljivih razlika koje se više ne mogu zatrpati pod tepih? Koje nijedan seks ne može ublažiti?

Što kad partneri pod istim krovom postanu stranci?

Što kad je on kontrol freak koji njoj ne da disati?

Što kad se svaki razgovor pretvori u svađu, koju slušaju i djeca, jer ona koliko god ih se trudili poštedjeti, vide i ono za što mislimo da smo od njih sakrili? Što tad?

Koliko to sve skupa može trajati?

I da li je zaista rješenje, ostajanje u braku u kojem će kad-tad jedna ili obje strane, ljubav i utočište potražiti u tuđem naručju i tuđem krevetu?

Svjedoci smo brojnih takvih brakova. Brakova koji postoje zbog privida, zbog interesa i zbog toga što su ljudi ili donijeli prešutni dogovor da će tako živjeti, ili nijedno nije znalo stati i podvući crtu.

Svjedoci smo sve većeg broja napisa po novinama o obiteljskom nasilju, o tome kako sve institucije peru ruke od zlostavljanih žena i djece i od toga kako žena, koja zaista želi pobjeći iz nekog takvog odnosa nailazi ne na potrebnu pomoć, već na osudu društva u svim njegovim slojevima.

Ona ako odlazi iz braka automatski je stigmatizirana i odbačena, ozloglasi je se kao preljubnicu i razvratnicu i na svakom koraku joj se otežava život, ali i borba za djecu i za neki novi početak.

Usudim se zbog toga reći da naše društvo ne samo što je uskogrudno, patrijarhalno i proračunato, ono je jednostavno u nekim segmentima – ograničeno.

Prvo što se desi kad žena preda zahtjev za razvod braka, je da krene pitanje – kakva je ona majka? Kako je to mogla učiniti svojoj djeci? Misli li ona na njihovu dobrobit i njihovu sreću?

Zar zaista vjerujete da jedna majka nije dobro odvagnula svaku svoju odluku? Jeste li se ikada zapitali što bi se s tom djecom desilo da su ostala između dvije vatre? S ocem nasilnikom? S ocem koji ih zanemaruje? S ocem kontrol freakom?

Jeste li pomislili da je možda razvod, najmanje od svih zala?

Mama, tata i djeca. To je u glavama većine slika savršene male obitelji. No u stvarnosti, što mi znamo što se događa u nečija četiri zida? Što mi znamo koliko puta je tu bilo treskanja vratima, svađi i šamara? Što mi znamo koliko puta su djeca ni kriva ni dužna dobila po tamburi od pijanog oca? Ili majke? Jer cijela ova priča može se gledati i iz suprotnog kuta, ali mi je prirodno da kao žena pišem iz svoje perspektive.

Predala si zahtjev za razvod? Pa kakva si ti to majka?!

Što kad je ta slika savršene obitelji, samo to – slika?

Tad bi trebale prestati priče o tome kako je brak svetinja, kako se na braku radi, kako se za brak bori. Sve to stoji dok ima ljubavi i poštovanja, kada ono nestane, brak je samo papir s dva potpisa i uteg oko vrata. Brak je izgovor za skrivanje modrica. I ništa više.

Neki baner

Kada dosegnemo tu razinu shvaćanja, da svaki pojedinac ima pravo na vlastitu sreću i ima pravo okončati odnos u kojem ne samo da je nesretan već je na ikoji način istraumatiziran, moći ćemo reći da smo kao društvo napredovali i narasli.

Do tad i vi i ja slušat ćemo rečenice poput – „kakva je ona to majka?“ posve svjesni u dubini duše da apsolutno nitko od nas, nema pravo to pitati, jer ne hodamo u njenim cipelama i nismo okusili život iz kakvog želi otići.


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu 


 

Neki baner