Prestao si boljeti…

Šutiš. Šutim. Nemam volje ni pogledati te. Nemam volje reći ti ni da si jadan ni da si bijedan. Ne mogu se ni rasplakati. I to me prošlo. Ne možeš me više povrijediti. Došli smo do tog zida. Došao si do te zadnje granice. Ja sam hladna. Ne bole me tvoje uvrede, ne zanima me tvoje mišljenje. Ne dira me tvoj prkos ni pokušaji manipuliranja. Ništa. Kao da sam odrezala taj labilni dio sebe i rekla dosta. A toliko si me prokleto bolio…

Jesi. Priznajem ti to. Bio si toliko moćan da sam drhtala od same pomisli što ćeš mi reći. Kako ćeš reagirati… hoću li konačno biti dovoljno dobra… za tebe? Pa da budemo kao prije.

Kao prije… kako to zvuči glupo.

woman-1246571_960_720

Neki baner

Volio si naše suprotnosti. I ja sam ih voljela. Voljela sam naše duge rasprave. Voljela sam tebe. Previše sam te voljela. A sebe? Ne premalo… nego čak ni u nacrtima… nisam si bila ni u opciji – pod razno.

Povrijedio si me. Povrijedila sam te. Opet si me povrijedio… opet sam te povrijedila. A onda sam prestala pokušavati doprijeti do tebe. I to te povrijedilo. Pa si me opet povrijedio. Pa si me za sve okrivio i krivio i trudio se da me povrijediš opet i opet i opet. Dok nismo došli do ove točke. Ne dira me.

Nije da te ne volim. Samo me ne dira. Toliko si puta izgovorio neke stvari da su sad okej u mojoj glavi. Navikla sam se na tvoje laži. Navikla da kažeš da te nije briga i da me ne voliš. Dođe mi k’o dobro jutro.

Navika je gadna stvar. Kad dugo nekoga uvjeravaš da ti nije stalo, nemaš se pravo buniti kad ti povjeruje i prestane računati na tebe. Prestane te shvaćati kao nešto trajno i ozbiljno i počneš mu biti “onaj koji puno priča”. A to si sad ti meni.

Što god da mi kažeš svejedno je. I sve je okej. Ako te to veseli – ma dobro je. Uživaj. Mogu sjediti pored tebe baš kao sada u potpunoj tišini i ne osjećati ništa dok ti se na licu izmjenjuju nijanse ljutnje, zbunjenosti, dosade i pitanja. A mogu i otići. I negdje drugdje sjediti u tišini. Ne bi se razlikovalo puno, samo bi ti dobivao slomove živaca koje sam prije ja redovito imala zbog tebe.

Sad mi je to smiješno. Svaka moja suza mi je smiješna. Smiješne su mi tvoje uvijek iste reakcije, uvijek isti napadi, uvijek jedne te iste isprazne floskule i moji “veliki propusti i mane”. Došlo mi je da te pitam – Imaš koju novu foru? Jer ove su već tako izlizane… ali pomislih čemu?

Da te razjarim? Nemam potrebu. Da te uvrijedim – ne da mi se. Da te izazovem na novu svađu? Dosadilo mi je. I do toga smo došli. Volim te, ali dosadio si mi. Toliko si patetično proziran sa svojim ispadima da bih ti najradije kupila dudu i stavila ti slinček pod vrat.

Asociraš me na klinju u pelenama. Ti tako veliki i važni, “ozbiljni i zreli muškarac”.

I ako pročitaš i nađeš se tu. I to me briga. Točno znam kako ćeš reagirati. Mogu svaku tvoju riječ i svaki tvoj izraz lica predvidjeti. I količinu ljutnje i manjak opravdanog razloga za nju. Jer mrziš čuti istinu. Ona te toliko plaši da bježiš od nje glavom bez obzira. I mrziš što me drugi vole takvu kakva sam i što ja sad volim sebe. Što se prihvaćam. Što se mijenjam. Ne onako kako si htio, već onako kako je prirodno i jedino ispravno. I mrziš smjer u kom to ide.

Mrziš činjenicu što znam da mogu živjeti bez tebe a i dalje te voljeti. I to te plaši, a garant se ne bi ni potrudio izbrojati, koliko sam puta u ovom tekstu napisala da te volim.

Valjda je to normalno. Ljudi vide što žele vidjeti. Čuju što žele čuti… žive u svojim malim, privatnim oazama vlastitih gluposti, slabosti i zabluda. I tu im je dobro. I tebi je dobro. A opet si, tek sad shvaćam, tako silno nesretan i nezadovoljan sam sa sobom. I nije to kriv ni posao, ni ljudi, ni vrijeme, ni okolnosti a nisam kriva ni ja sa svim svojim “manama”.

Kriv si ti. Jer jednostavno odbijaš biti sretan… tebi je sreća dosadna. A ja… ne znam koliko ću se još dugo zadržati. Jer meni je sreća neophodna, kao zrak.

Čudno, nekad sam to isto govorila za tebe…

Amazonka

 

Neki baner
Neki baner