Priča o velikoj ženi…

Majka me je ponovo pozvala. Savila sam papir i stavila ga u torbu pored dnevnika. Nikom nisam rekla šta sam našla. Čim smo došli kući, požalila sam se na glavobolju i otišla u sobu. Izvadila sam dnevnik i pismo. Dnevnik sam prelistala i našla mnogo starih fotografija. Bio je to muškarac od, otprilike, dvadeset pet godina, u oficirskom odijelu. Lijep, zgodan, i mnogo me podsjećao na tatu. Deda, zaključila sam. Zatim sam uzela pismo i počela da čitam.

“Dragi moj…

Pišem ti, iako znam da nikad nećeš pročitati. Pišem ti, jer nemam kome da kažem svoj bol. Prošle su tolike godine, a još uvijek boli. Još uvijek me praznina cijepa. Još uvijek sanjam tvoj lik. Još uvijek mi fališ kao dah pod vodom.
Boli me to što su te svi zaboravili. A oni, koji te nikad nisu ni upoznali, pitaju za tebe. Znaš li da imamo predivnu unuku, dragi? Ima tvoje plave oči. Često pita za tebe. Kakav si bio? Kako si izgledao? Gdje si sad? Da li ćeš se vratiti? Još je jako mala i ne pričam joj puno. Ljute se na mene što joj pričam o mrtvom čovjeku. Niko ne razumije da ti za mene nikad nećeš umrijeti.

Ostarila sam, teško se krećem. Bol za tobom je uzeo svoj danak. Duša mi je iščupana onog kobnog dana kada su mi javili da te više nema. Od tad samo venem. U našoj djeci gledam tvoj lik, mnogo liče na tebe. Ali i na njima vidim nedostatak tebe. Trudila sam se dragi, da budu dobri ljudi, i jesu… ali fali im otac.
Nemoj da se ljutiš ako ti ubrzo dodjem. Ovaj svijet nije za mene, bez tebe.

Govorili su mi da se udam ponovo, da sam mlada, da zaslužujem da živim. Niko me ne razumije, dragi. Meni života bez tebe nema. Odradila sam svoju dužnost, odhranila sam nam djecu. Dala sam sve za njih. Dočekala sam unuku.
Nemoj se ljutiti molim te, ako ti ubrzo dodjem. I ovolike godine, bile su mi puno.

Neki baner

U zvijezde gledam svaku noć, baš kako si mi rekao. Naučila sam i Nevenu da nadje velika i mala kola. Kao i ti mene. Rekla sam joj da je deda tamo. I opet se ljute na mene, ako i toliko spomenem. Umire mi duša dragi, guši me ovo, a nemam kome da kažem.
Čekaj me gore.

Volim te zauvijek.”

Onda sam shvatila. Vrijeme ne liječi ništa, vrijeme nas uči da postanemo jači. Nije ona bila gorda. Bila je jaka. Bila je usamljena u svojoj boli i nosila se sa tim tolike godine.

Trinaest godina je prošlo otkako je otišla svom dragom.

Nevena

Neki baner