Priče iz davnina

Prvi snijeg se prikrade nečujno, poput balerine koja na pozornici izvodi svoju piruetu. Otkud li sad bjelilo? Jučer je još bilo dovoljno toplo, da vani ne budem obučen kao oklopno vozilo? I sad odjedanput pahulje lelujavo hitaju ka tlu, krupne poput sudnih krpa. Kao da se za par sati nebo uneredilo ili bolje rečeno, ejakuliralo. Dobro, prihvatam… Ove godine ga priželjkivah, jerbo mi je navješćivao lipe zgode. Naizgled raskošan i gust, ali ustvari mokar i topljiv.

Nalazim se na ulici i tumaram trotoarom, gledajući kako da pregazim taj La Manche i zaobilazim ljude po uskim pročišćenjima kao Niki Lauda. Ali sve to radim ovlaš nezainteresovano, jer mi se u glavi pojavljuju naslovi, rečenice se redaju u priče, a ja u poziciji bez hartije i olovke.

Kaj da se dela? Vježbaj pamćenje, pomislih. Jedna polovina mozga mni o bujici ideja, dok se u drugoj pojavljuje sjećanje na neko prošlo vrijeme, kad bijah nešto (dobro, puno mlađi) i kad sam na jednom toplom krilu, gutao priče poput Kiki bonbona.

Kao dijete sam obožavao čitati, te sam bio inventar u biblioteci. Još mlađahniji, imah more slikovnica i njihove cijele kolekcije bajki. Sjećam ih se, sa jedne strane priče, sa druge bojanka, koju je trebalo ošareniti. Pripovjedanja sam mogao slušati satima i obično je pripovjedač, često majka, jednu priču trebala verbalizirati po 300 puta, jer se po završetku čulo ono moje neumoljivo: ” Haj’ jope “. Kapa dole za strpljenje.

Neki baner

Dakle, obožavah ćakule jedne, tad lagano ostarjele žene, čije su zgode iz mladosti, meni kao mališanu bivale facinantne. Više su to bili problemi, nego komična dešavanja, ali mene su neobično privlačila. Bilo je to doba, kad nisu postojale ni veš mašine, ni kompjuteri, ni veći životni prostor. Odjevni predmeti su prani u potocima, komuniciralo se uživo, a kuće su sadržavale tek jednu sobu u kojoj bi bilo čeljadi, više nego li je loših misli unutar balona privezanog za vrat.

Glavna akterica je, tad tek djevojčica, išla u školu. Bijaše četvrti razred osnovnjaka. Polugodište se približilo i valjalo je, da u to vrijeme poštovana učiteljica odradi posao, koji je trebala i zaključi ocjene. Kako je tad vladalo siromaštvo, a učiteljica bijaše lakoma teta, curici čiji su roditelji bili imućniji, dala veću ocjenu nego što je zaradila, sa razlikom da je oštetila glavnu protagonistkinju. Kad se ova pobunila, a teta iz škole nije reagovala, prva uzme đačku knjižicu, pocijepa je pred cijelim razredom, napusti učionicu i više se ne vrati u školu. Kakva hrabrost i stav jedne klinke! I dalje sam pozitivno osupnut takvim potezom, koliko god na prvu djeluje kao ludost.

Krećem se i dalje, dvonožni prolaze, a ja niti ih primjećujem niti me zanimaju. Lijepo mi je. Mozak decentnim implusima, priziva plinovita sjećanja, koja revidirah, prebacih u glavni centar za sliku i ton, pa pustih projekciju, da mi pleše pred očima i prebaci me u stanje koje ne bijaše efemerno.

Sjećam se dalje… Jedne prilike, trebalo se sa kolima koja su vukli volovi, preći zaleđenu rijeku, zbog nabavke teško dostupnih namirnica. Drveni most je odnešen par dana prije, od nadošle vodene kradljivice. Fasunge* nisu bile česte niti je supermarketa bilo na svakoj banderi*. Djevojčica sama upravljaše masivnim štalskim stanovnicima i odluči se da pođe na led, jer se nije mogla vratiti praznih ruku.

Led popuca pod težinom, volovi upadoše u vodu i ostadoše zarobljeni. Nije to bila duboka rijeka, ali dovoljno da ne bude potok. Po zimi, okružena snijegom, bez živog stvora u blizini, skoči sa kola, u hladni vodeni element i krene izvlačiti jednu po jednu životinju. Kad je uspješno zgotovila spasiteljsku misiju, nju nije imao niko ni utopliti ćebetom, niti zagrliti da se ugrije, već se vratila domu, dok su joj na nogama zamrzle kundure, a pertle su se trebale rezati žagom.

To je bila žena, koja je trčeći na voz, na putu izgubila cipelu, ali je svejedno ušla u isti. Koja je svoju dugu, do struka pletenicu sama odrezala, jer joj je zasmetala. Žena koja je rano oboljela. Koja je u kući konstantno imala svratište komšija. Koja je izvrsno kuhala, i kojoj je, za njoj najmilije nije bilo ništa teško napraviti. To je žena, koja kad od bolesti više nije mogla na noge, zaposlila okolne žene da prave ajvar, jer je znala koliko joj sin i unuk vole isti. Koja je ustajala na sabahe i dočekivala unuče sa čokolinom. Koja je bila toplo i milo stvorenje, opisivano kao tvrdoglavo, a koje ne pamtim tako. Koja nije psovala niti čiji je glas dosezao visoke tonove.

To je žena koja bila moja baka, kakva se može poželjeti. Napustila je ovaj svijet rano i davno, ali na te stvari se ne može uticati. Hodam dalje, suze teku. Nije me briga što bi neko mogao primjetiti. Plačem i sad, dok pišem, jer mi je drago što sam je imao u prostoru, što sam iskusio nježnost osobe, čiji su dijelovi ličnosti za rastopiti se, poput sladoleda ostavljenog na popodnevnom, ljetnom Suncu.

Ova pisanija je omaž baki sa stavom, hrabroj ženi koja bi služila kao zamjena za majku. Baki koju ne mogu zagrliti, kojoj se ne mogu ugnijezditi u naručje, dok se opojni miris tek skuhane kave, lagano prikrada, da bi ugođaj učinio magičnijim. Nisi zaboravljena, jer si se odlučila odmoriti od ovozemaljskog života. I dalje te se sjećam. U amanet si mi ostavila blagost, kojom si bila obdarena.

*fasunga – mjesečna nabavka namirnica

*bandera – stub ulične rasvjete

Tibetanski mistik

Neki baner