Prokletstvo izbora

Hoću sladoled od vanilije ili čokolade? A hoću li sladoled od vanilije, čokolade, jagode, borovnice ili karamele? Samo jednu vrstu smijem odabrati, a slastičarka je nestrpljiva…

Izbor je kao sloboda. Daje nam beskraj mogućnosti, ali opet i odgovornosti zbog koje se kočimo odabrati.

Prebiremo dobre i loše strane svake opcije. Odgađamo donijeti odluku jer se bojimo nepovratnosti sadašnjeg trenutka kojeg će nam odnijeti odabrano.

Puštamo vremenu da teče, a opcijama da se vrte oko nas. Zalegnemo u neodlučnost – zonu komfora. Zonu koja nas prezentira kao nekarakterne.

Bijeg od odgovornosti

A kad izbor više ne može čekati, a ne želimo preuzeti odgovornost odabira, potražit ćemo savjet negdje drugdje, od nekog drugog. Hvatat ćemo se za smjernice iz tuđeg kuta gledanja kao da ne poznajemo sebe jer ako odabrano ne donese zadovoljstvo, lakše je okriviti drugoga koji je stavio „bubu u uho“ jer k’ vragu pa nama je već dovoljno teško jer moramo odabrati.

Neki baner

I dok mislimo kako s odgađanjem odabira idemo sebi u korist, zapravo se stavljamo na muke jer se okolnosti mijenjaju, a vrijeme se smije u pozadini cijelog prizora.

Ni jedan odabir u paleti izbora ne mora biti pogrešan. Ako smo skloni razmišljanju je li sladoled od vanilije bolji od odabranog sladoleda od jagode, isto bi razmišljali da smo izabrali obrnuto. Podložnost odgađanju uz pretjerano razmišljanje ne čini izbor težim, nego nas stavlja u poziciju zbog koje ispada da nismo dorasli niti jednoj opciji u izboru ispred nas, a svaki odabir donosi nešto svoje.

Sjećamo se one rečenice s početka da je izbor kao sloboda, ali to vrijedi ako i drugima ostavljamo izbor dostupnim.

Dok odgađamo svoj odabir, a opcije u izboru čekaju, sami sebi i okolini stvaramo agoniju u kojoj suptilno oduzimamo slobodu.

Neki baner