Prazan list papira ispred mene. Nova kolumna koju treba napisati, a ja prazan. Baš kao taj list. Toliko sam umoran i potrošen da jedva držim oči otvorene. Kažu da je to proljetni umor. Kažu prirodno je. Ma što može biti prirodno u tome da se ne mogu pomaknuti, da mi do ničega nije i da se osjećam kao da me premlatilo i izjahalo tristo vještica?
Baš ništa.
Imao sam neke određene teme o kojima sam htio pisati, ali sad kad je preda mnom prazan list, ne dolazi ništa. Je li moguće da se tako potrošimo? Da riječi iz nas ne izlaze, da nam je dah težak i da kisik u grudima osjećamo kao da nas je netko kamenjem zatrpao?
Jesam li dovoljno slikovito prikazao taj kaos zvan proljetni umor?
Ili trebam još pojašnjavati ovo depresivno stanje koje me snašlo i koje je poprimilo okvire epidemije, jer svi su oko mene umorni, bezvoljni, mrzovoljni i svadljivi. Svatko gleda kako da se zavuče u svoju rupu i do ljeta ne poviri iz nje.
Osobito sada, dok su se u jeku tog naglog prirodnog buđenja u našim rasporedima našli i uskršnji blagdani pa uzeli slobodni dani i samo se svi međusobno sudaramo dok se vučemo od kuhinje do spavaće, ili od kupaonice od boravka, bacajući se na kauč, da bi se ispružili i vegetirali na njemu, bijesno šaltajući programe na tv-u, ogorčeni zbog skupih pretplata i programa koji to nije.
Ogorčeni zbog prevelike kolekcije turskih tele novela i premalo nekog kvalitetnog TV programa. Pa se otresamo jedni na druge gledajući prema nigdje iznad šalice kave, dok voditelj na radiju laprda kao navijen o svemu onome što je naizgled aktualno, ali prosječnog Hrvata i njegov prosječni mozak uopće ne zanima.
Na stolu novi Playboy koji nemam volje prelistati. U inboxu masa poruka koje nisam ni pogledao od nedjelje. S maila vrišti milijun naslova s oznakom – Važno, hitno. Naglašeno s po desetak uskličnika. Ne doživljavam. Kao da mi je netko iscijedio dušu kroz sito i samo ostavio tijelo da se nosi samo sa sobom kako zna i umije.
A ne ide mu.
Definicija proljetnog umora glasi nekako ovako:
Proljetni umor je sindrom koji nastaje kao posljedica smanjenja imunološke obrambene snage organizma. Uslijed naglog zatopljenja i veće prisutnosti sunčeve svjetlosti, organizam doživljava šok, zbog čega smo pospani, razdražljivi i malaksali, a veću sklonost ovom poremećaju imaju meteoropati.
Nisam nikad bio meteoropat, ali ovo me skršilo. Skršilo me kao beba zvečku.
Zaključio sam da je najbolje ostatak godišnjeg provesti u krevetu, debelo s dekom preko glave, bez suludih ideja o ustajanju i odlasku – igdje van stana. Isto sam tako zaključio da ako su zbilja ovi simptomi slični PMS-u kojeg vi drage dame trpite svakog mjeseca, onda bi vam zaista svakoj trebalo podići spomenik – u najmanju ruku u prirodnoj veličini. I klanjati vam se barem tri put mjesečno.
S tim mislima na umu, polako odustajem od pisanja. Iz mene ne izlazi više ništa što bi se moglo nazvati suvislom misli, niti sam realno sposoban uobličiti više ijednu normalnu rečenicu. Čisto sumnjam da će ova kolumna uopće ugledati svjetlo dana. Jedino što će se možda desiti je to da će mi moja mila urednica reći – Marine, stvarno si očajan. Ovo ne da je ispod tvog nivoa, nego zvučiš kao da si grobaru pao s lopate i sam se zakopao – daj života malo, dečko dragi!
A ako ovo kojim slučajem ipak čitate, onda je posve jasno da i uredništvo boluje od ove prokletinje i da smo svi u istom sosu.
Do neke nove prigode, vaš napaćeni, proljetno-alergični Marin.
Marin
Opaska mile urednice: duhovita nota ovog teksta je prepoznata, a iduće nedjelje proljetnog umora više nema. 😉
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
