Proljeće je osmoga u ožujku

“Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu, jer Bog broji njene suze. Žena je nastala od muškarčeva rebra, a ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena, i pokraj srca, da bude voljena.”

Talmud

Posljednjih dana stalno slušam iste rečenice  – danas budite ponosne što ste žene, dičite se svojim postignućima, vrhuncima koje ste dotaknule zahvaljujući vašim i borbama vaših prethodnica! I znajte da možete sve što poželite, jer „muški“ svijet je tek izdisaj prošlosti, samo ružna stranica koja se morala iščitati da bi priča imala happy end. Reče netko i odluči ne zaposliti ženu, jer bi mogla ostati u drugom stanju. Reče netko i sa svojom suprugom „obriše pod“ pred njihovom uplakanom djecom. Reče netko i zapovijedi ženi hoće li zadržati dijete ili neće. Reče netko i obezvrijedi ženina postignuća, pa na radnom mjestu zaposli muškarca sa jednakim kompetencijama.

Dan žena većini je istih tih žena posve običan dan.

Dan u kojem će neke od nas opet drhtati pred rukom nasilnog partnera, biti ponižavane u radnoj sredini, vrijeđat će ih se i izdvajati iz ovog „liberalnog“ društva kojim se toliko ponosimo. Iza parola ponosa i hvalospjeva snazi žena i majki, skrivat će se duboki glas patrijarhata, onog koji isključuje, šikanira, stvara predrasude.

Onog kojeg ugrožava jedan drugi glas – glas žena koje znaju što hoće, koje znaju da mogu; koje grizu, grebu i čupaju svoj put kroz život.

Jer jednakost se mora živjeti, ne držati zarobljenom u zakonima, pravilnicima, silnim praznim rečenicama.  Današnje žene se osuđuju ako požele karijeru; muškarci ih se plaše, užasnuti su ljuljanja svog trona. Borbu za ženska prava smatraju feminističkim naklapanjima „baba i lezbijki“, a društvo koje maše duginim bojama zapravo nikada nije bilo više zatvoreno.

Sjećam se kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, doba kada je djetinjstvo bilo jednostavno, a život se kitio nekim drugačijim vrijednostima. Tada je Dan žena doista bio dan kada smo se sjetili tih snažnih bića koje u svojim rukama drže naša srca, a u svojim njedrima  kriju svu ljubav svijeta, dan u kojem sam majci sa najvećom pažnjom u školi izrađivala čestitku i s tatom poslije njegova posla trčala u cvjećarnicu po buket mirisnih karanfila ili ljubičica.

Neki baner

Proljeće je osmoga u ožujku

Na stranu politika, ratovi i jugonostalgije, ja se tog 8. marta sjećam kao dana o kojem se učilo u školi, čitale se pjesmice i priče o hrabrim ženama, veličala se njihova snaga i postignuća. Učilo nas se kako je svaka žena vrijedna poštovanja i divljenja, ne samo tog dana, već i svakog drugog dana svog života.

I onda se odjednom sve promijenilo.

Dolaskom nekih tamnijih, surovijih vremena taj je dan odjednom postao predmetom podsmijeha, reliktom neke mrske nam prošlosti koji smo pod svaku cijenu htjeli zaboraviti. A žena je i dalje ostala, čekajući čvrsto poput stijene.

I dočekala. Nova vremena otpuhnula su prašinu sa tog osmog ožujskog dana, ali on više nije bio onaj od prije. Ljudi su promijenili vremena i vremena su promijenila ljude, pa je Dan žena iza karanfila i ljubičica skrio očajnički krik za jednakošću, pravednošću. Skrio je tihe i one malo glasnije i borbenije prosvjede, pokazao kako nije još gotovo, kako borba još traje, jer nije nikada niti prestala.

Dali su nam pravo glasovanja, ali nam svakodnevno oduzimaju pravo glasa.

Ustavom nam jamče pravo na život, ali uskraćuju nam pravo da upravljamo njime. Grade sigurne kuće,  ali ne pružaju nam sigurnost u vlastitima. Pišu zakone i usvajaju konvencije o ravnopravnosti i zaštiti, ali ih umjesto na domove i ulice, slažu na police. Govore o ženama, majkama i kraljicama, a svode ih na objekte, strojeve za rađanje i sluškinje. I zato biti glasna nikada nije bilo važnije. Biti glasna u svojim nastojanjima i jaka u svojim slabostima. Pokazati da je svaki dan naš dan, onaj u kojem se može ostvariti neki mali dio našeg sna i težnje.

Neka buđenje proljeća počne osmoga u ožujku, na dan kada svaka od nas podiže glavu da je nikada više ne mora pognuti. Dana kada smo doista ponosne što smo tu, što pokrećemo svijet snagom svojih slabosti. Što mijenjamo. I postojimo.

Neki baner