Negdje usput shvatiš da si zalutala. Zastaneš, okreneš se oko sebe i shvatiš da nisi sigurna da ideš onim dobro ucrtanim putem kojim si krenula prije mnogo godina. Ne znaš gdje si tačno, ni kako si stigla tu gdje si sad. Bilo je raskrsnica, prečica i ti ne znaš da li si krenula krivom raskrsnicom ili je kriva neka od prečica, ali znaš da nisi tu gdje si trebala biti.
Nemaš ni mapu, davno si je negdje usput izgubila, ali znaš da si trebala biti na nekom puno boljem mjestu. Jer nekad davno si imala snove i krenula si ka njima, sigurna da možeš ostvariti sve što zamisliš.
Samo što nisi ni slutila da će put biti tako trnovit. Da ćeš pred sobom imati toliko raskrsnica, prečica koje se same nude. I ti si onda morala donositi odluke, a da nisi imala vremena dobro promisliti. Nisi znala šta se krije iza koje raskrsnice ni gdje će te odvesti koja prečica. Sad znaš da su mnoge odluke bile pogrešne. Da su mnogi ljudi koje si sretala i koji su ti pružali ruku da te povedu, imali maske i vodili te u pogrešnom smjeru.
Shvatiš da si negdje usput izgubila i dio sebe. Promijenila si se, odrasla, sazrela ali nešto ti fali. Umrla je ona nevinost u tebi. Ubile su je zvijeri koje si sretala na putu i koje si jedva i ti preživjela. Više ne plačeš zbog bolesne, napuštene životinje. Tragedije koje čuješ te ne pogađaju kao nekad. Nekad kada si mislila da se svijet može popraviti, da može biti bolje mjesto s manje zla i više ljubavi. Sada znaš da to nije tako pa samo nemoćno slegneš ramenima, odmahneš glavom.
Sada znaš da ništa popraviti ne možeš. Nemaš ni vremena, jer moraš i sama preživljavati u ovo svijetu zla. Nisi više ni sigurna da li ideš prema istom cilju. Da li ono što si nekad željela još uvijek želiš? Šta se promijenilo u međuvremenu oko tebe, šta se promijenilo u tebi? Ne znaš, a nemaš vremena ni saznati jer su pred tobom nove raskrsnice, nove odluke čekaju da ih doneseš. Moraš požuriti jer vrijeme prolazi, a pred tobom je dug put.
A najradije bi skrenula i odlutala daleko u neku divljinu, u neku kolibicu. Sama. Negdje gdje nema živog ljudskog roba. Sjedila bi na travi i gledala u daljinu. Pustila bi sunce da ti miluje obraze i prkosno mu škiljila na jedno oko. Smiješila bi se miru. Smiješila bi se sebi. Šutjela bi i slušala tišinu. Poželjela si da šutiš. Poželjela si da te niko ništa ne pita i da ti ništa ne pitaš. Poželjela si da ništa ne moraš, da ništa ne trebaš. Nedostaješ sama sebi.
Poželjela si se ispričati sa sobom. Pitati sebe kako si, treba li ti šta, šta bi željela. Ali nemaš vremena. Moranja i potrebe su ispred tvojih želja. I ti moraš dalje da nastaviš. Da napraviš neku novu mapu, ucrtaš neke nove koordinate i pokušaš ih pronaći. Samo što sada znaš da ti mapa neće biti mnogo od pomoći, jer prave puteve neko drugi crta. Jedne zatvara, druge otvara.
Znaš da je tako malo toga u tvojim rukama. Da si samo praška koju svaki vjetar može odnijeti gdje hoće.. Ali to ne znači da trebaš stajati u mjestu. Moraš imati cilj i moraš naprijed. Uvijek moraš naprijed. Koliko god da su prepreke velike, zvijeri strašne, vjetrovi jaki, ti moraš nastaviti dalje. I moraš požuriti jer vrijeme prolazi, a snovi čekaju.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
