Put u podzemlje…

4.

vrijeme

Knjiga je stajala zatvorena na kamenom stolu dok su je stubovi okruživali kao vjerni vojnici. Stonhenge je bio prazan i strpljivo čekao na povratak petorke. I on je u dubini svojih hladnih zidina osjećao da je trenutak promjene došao. Dječak je odavno nestao u Knjizi. Munja zapara tamno nebo i vihor donese Lauru i spusti ju pored jednog od kamenih stubova. Misli joj bijahu potpuno prazne. Pogled zamagljen, kao da opet nije svjesna gdje je. Jeza koju je osjetila ju dozva i ona se naglo okrenu te vidje kako Ratnica stoji pored nje. Nekoliko sekundi poslije, vihori donesoše Davida, Fionu i Kerolajn. Trenutak, dva, su svi ćutali i gledali u Knjigu.

  • Evo nas opet, prvi progovori David.
  • Gdje je onaj prokleti dječak?, upita Fiona. Sad je našao da ga nestane!
  • Vjerovatno je u knjizi, reče smireno Kerolajn.
  • Ajde pustite dječaka, šta nam se ovo dešava?!, upita Ratnica.
  • Polako… Da čujem dame,  gdje vas je vihor odnio?
  • Ah Davide, zar je bitno?, upita ga Fiona nestašno.
  • Ti bi se i šalila sad?
  • Pa svi smo preozbiljni…
  • Laura, ti jedina šutiš.

David je zabrinuto gledao u nju. Kosa joj je bila raspuštena, a pogled joj je bio usmjeren prema nebu. Nije obraćala pažnju na ono što su pričali.

Neki baner
  • Laura!!, povika Ratnica. Bilo bi jako lijepo kad bi nam rekla nešto…
  • Historia magistra vitae est*, reče Laura i dalje ne gledajući nijedno od njih četvero.
  • Bravo Lauro, začu se glas iz knjige. Reci im šta je tebe naučila.
  • Evo ga opet, zakoluta očima Ratnica.
  • I šta sad? Uznemirenost se mogla jasno osjetiti u Kerolajninom glasu. Šta hoćeš od nas?!
  • Želim da ispričate jedni drugima gdje ste bili.
  • Pa to smo mislili i bez tebe…
  • Petrarkina djevojčice, hajde počni…
  • Ja… Ja ne znam.
  • Polako Laura. Znaš…, reče joj smireno Fiona. Sjeti se gdje si bila…

Laura je točno znala gdje je bila, no, nije bila sigurna da to želi podijeliti sa ostalima. U ruci ju je pržio komad željeza kao doživotni podsjetnik na njezino prvo ovakvo iskustvo, ali već je znala da neće biti jedino. Laura je shvatila koja je njena svrha u ovoj priči – naučiti lekcije iz povijesti, naučiti na greškama bogova i kraljevskih obitelji.

cave-498373_1920

  • Znaš da smo se zakleli da ćemo ispraviti greške. Molim te, ispričaj nam…, David doda blago, na što se Laura lecne shvativši da nema izbora.
  • U pravu si Davide, reče i započe svoju priču. Obrela sam sam na tamnom i mračnom mjestu. Oko mene su bili samo pijesak i kamenje koje sam jedva razaznala. Prva misao mi je bila “Pobogu gdje sam… što je ovo? Gdje me je to bacio prokleti dječak?”. Ustala sam i otresla prljavštinu sa svoje odjeće. No, kad sam bolje pogledela, bila sam u bijeloj haljini. Nekim čudom iz tog kamenja je raslo cvijeće. U daljini su se čuli jaki krikovi koje nisam uspijevala razaznati.  A nebom iznad mene kroz tamu su se prelijevale čudne nijanse crvene boje. Ali nigdje ne vidjeh ni sunca ni mjeseca. Jedino što u daljini vidjeh je rijeka. Bila sam sama na tom čudnom mjestu. Silno sam željela da neko prođe, da ga upitam gdje sam, iako sam u dubini duše znala da sam na najgorem mogućem mjestu na svijetu.

Laura je duboko udahnula. Pričajući ovo, nije mogla da se otme utisku da iznova sve proživljava. Sav strah, prazninu i bol koju je osjetila na tom užasnom mjestu.

  • Nastavi, molim te…, prošaputa Kerolajn.
  • Nakon nekoliko minuta nisam više mogla ostati na istom mjestu. Obuzimao me neki čudan jad za koji si nisam znala objasniti ni zašto ulazi u mene. Morala sam se pokrenuti. Nakon nekoliko koraka nešto svjetlucavo mi je skrenulo pažnju. Podigavši to sa zemlje shvatih da je komad željeza na kojem su ugravirani likovi trojice muškarca, kako izvlače pruće. Kao da donose neku važnu odluku. Tada sam prvi put posumnjala da je riječ o podjeli vlasti između tri brata, tri boga sa Olimpa.
  • Jesi li bila u pravu?, upita je Ratnica već silno zainteresovana.
  • Da, jesam…
  • Pa gdje si se nalazila?
  • Ajde da ju ne prekidamo, molim vas!, reče David. Nestrpljenje mu se moglo osjetiti u glasu.
  • Nema veze Davide. Polako… Reći ću vam sve. Nego, gdje sam stala?
  • …bogovi sa Olimpa, podsjeti ju Fiona.
  • Ah da! Tada sam prvi put posumnjala da sam u Staroj Grčkoj. Na jednom od mjesta koje sam proučavala sa najvećim zanimanjem.
  • Had… – promuca David i priđe joj da je zagrli, ali Laura ustukne.
  • Sad ti prekidaš, odvrati Fiona i odmahne ljutito .
  • Neka, pustite me molim vas. Dobro sam. Da, kao što je David rekao, bila sam u podzemlju. Na željezu sam vidjela momenat kada su Zeus, Posejdon i Had odlučivali kome će pripasti nebo i zemlja, kome voda a kome podzemlje. Kao što znate, Zeus je varkom uspio dobiti nebo i zemlju. I tada je svađa počela.
  • Zašto si sigurna da je bila varka? – upita David s povećom sumnjom u glasu.
  • Davide!!!, povika Kerolajn. Dosta! Pustimo ju.
  • Uglavnom, sigurna sam Davide. Jer sam Had se ukazao ispred mene onog momenta kad sam shvatila gdje sam. Had i Perzefona, njegova voljena žena.
  • Hmm… – promuca David a djevojke ga redom ošinu pogledom, no Laura nastavi sluteći da iza te zabrinutosti postoji opravdan razlog, te mu ne uzme za zlo.
  • Šta su ti rekli? Zašto si bila tamo? Kako si uopće izašla iz podzemlja?!, zabrinuto će Ratnica.
  • Dočekali su me jako ljubazno i točno su znali da ću biti tamo, pored rijeke Aheront, kako sam poslije saznala. Aheront je rijeka boli. Došla sam tamo da čujem priču o tri brata, tri suparnika i tri saveznika u isto vrijeme.
  • Čudnovato saznanje Lauro – reće dječak i osmjehne se, a David ga ošinu pogledom.
  • Ako vjerujemo da su odista trojica – nadoda dječak i sakrije se nazad između korica.
  • Tako je, bježi kukavice – frknu Fiona.
  • Bogova ima mnogo više, ali ta tri brata su ipak oni koji su se pobijedili u ratu protiv Krona i Titana, te zauzeli Olimp. Ta tri su trenutno jedini bitni. Ukratko, Had mi je ispričao kako je prevaren i pokraden, bačen u tamu iz koje ne može pobjeći. Tamu koja ga obuzimala i protiv koje se borio, no uspio je uz pomoć Perzofone.
  • Bila je to strašna bitka, reče ratnica.
  • Reci im Lauro, čemu okolišati? Čemu strah? – začu se dječakov glas iz knjige, a Laura uzdahne.
  • Dobro… Uglavnom, kako je Had objasnio,  Zeus je smatrao da njemu trebaju pripasti zemlja i nebo, jer je on zaslužan za život svoje braće i sestara, s obzirom na to da ih je sve spasio od njihovog oca. Hadu je, kako sam već rekla, dodijeljen podzemni svijet. Kako je dugo bio dolje zatvoren, njegova duša je postala mračna i zla. Zato, bilo koji smrtnik kada bi ušao u Had, ne bi više nikad izašao.
  • Nitko nikad nije izašao?, upita Fiona.
  • Jeste, Sizif je jedini uspio samostalno pobjeći. Tu je također i Perzefona koja dvije trećine godine ipak provodi van Podzemlja. Ona je Hadova ljubav. Zahvaljujući njoj, njegovo srce je omekšalo i prestao je tražiti način da se osvetu Zeusu. Tu i jeste bit cijele priče. Had je oteo Perzefonu kako bi se osveto Zeusu, jer Perzefona je njegova kćerka. Prvobitna zamisao mu je bila oteti ju samo radi osvete i zarobiti je dolje. No, ljubav je bila prejaka. Smekšala je njegovo srce i ostavio je Zeusa da živi u njegovoj vlastitoj patnji koju mu donose njegova djela. To mu je veća kazna.
  • Znači, od osvete ljudima koji su nas povrijedili nemamo ništa, to bi bila poanta tvog putovanja, Laura?, upita je David
  • Da. Time samo trujemo svoju krv i svoju dušu.
  • A kako je tebe pustio da izađeš?, upita Kerolajn zbunjeno.
  • Očekivao me. Znao je tko sam i znao je da ću doći.

No, Laura im ipak nije rekla da joj je Had dao i novčić kojim će platiti prelazak preko Aheronta, ako joj ikad bude zatrebalo. Nije im rekla ni da joj je Perzefona, na odlasku, šapnula da će i ona pronaći svoju dušu koja će ju jednog dana smiriti. To su bile gluposti u koje svakako nije vjerovala, te se nadala da one uistinu nemaju veze sa spašavanjem svijeta.

  • Bravo Lauro… Eto, nije bilo tako strašno, progovori Liber iz zatvorene knjige opet..

Hades-Pluto-Greek-God-Persephone-Art-01-by-sayara_s

Laura pogleda u knjigu nastavi šutiti. Ma da, dječače, tebi nije bilo strašno. A to što sam sišla u predvorje samog pakla, koji je slika i prilika moje duše, je skroz u redu. To što sam mislila da iz onog mjesta više nikad neću izaći nije strašno. To što prvo mjesto na koje sam poslana je blizu pakla, ma i to je u redu i nije strašno, mislila je. Pitala se zašto jednostavno nije mogla upoznati Apolona, zaljubiti se u njega, imati fantastičan sex i ostati tamo zauvijek. Uznemireno je otpuhnula te shvatila da to ni to ne želi reći nikome od njih. Liberu nije ništa odgovorila..

  • Ratnice, a gdje si ti bila?, upita Liber.

To be continued…

Vremenski putnik


*Povijest je učiteljica života, lat. izreka
Neki baner