Samo beznačajna!

Možeš biti kučka.
Hladnog lica. Bez emocija. Bora smijalica. Jaka i moćna. Na vrhu svijeta. Štiklom na tuđim licima.
Možeš!

Možeš biti vještica.
Pitati ogledalce tko je najljepši na svijetu. Hihotati se zlobno i glasno. Davati naloge da se vade srca, nazdravljajući elegantno čašom pjenušavoga.
Možeš.

Možeš privući naivne, kućicom od sljezovih kolačića i slatkiša. Prozorima od Nutelle. Slatkorječivim lažima. A onda ih zatući. Staviti u kavez.
“Preko leševa do zvijezda!”
Možeš.

Možeš biti i zločesti vuk. Puhati, puhati i otpuhati…. ono(g) što i tko smeta. Jer se našao na putu. Ili nije. Možda tek tako. Jer te veseli.
Možeš.

A možeš se i sjetiti kako je ogledalce odabralo drugu.
Kako je vještica završila u peći, a vuk u bunaru.
Kako često pobjedi, onaj kojemu daju najmanje šanse.
Kako podmetanje nogu, katkad motivira ljude dok padaju.

Neki baner

Pa dok se ti još slavodobitno smiješ, oni ustanu. Očiste prašinu s ruku, čvrstim udarcem dlana o dlan. Puhnu u jednu ruku. Pa drugu. I krenu.
Brzo. Brže. Da ih ni okom ne možeš uhvatiti.

Ostavljajući te toliko iza sebe, da više ne ostaneš ni loša uspomena!
Samo beznačajna!

Neki baner