Jebe li vas ego? Ne? Malo sutra!
Nema koga bar zericu ne jebe ego. Evo mene jebe, jer moj ego ima potrebu pisati ovaj tekst. Moja duša je indiferentna, ona voli čitav svemir, ali ego… on bi najradije neke ljude u ovim trenucima opalio ciglom po glavi. A zašto? Jer mu smeta kad druge jebe njihov ego i svima otežava život.
Neću reći da je ego beskoristan, o ne, dapače. Vrlo je to korisna spodobica, koja živi unutar ljudskog bića. Ako ju dobro istreniraš, ona će ti postati saveznik. Reći će ti – “E sad se okreni i idi. Nemoj ništa govoriti, samo marširaj što dalje, čvrsim ujednačenim korakom i nikad više ne zastajkuj. Da se nisi sad pokolebao! Kreni!”
Ali ako ego ne istrenirate, kao što ja nisam još istrenirala svoj, pa vas s vremena na vrijeme pošteno izjebe u mozak, e onda ste u problemu.
Doduše, moj je problem u ovom trenutku, učenje osoba koje volim, da ih i dalje volim, makar se s njima ne slažem. Osobito ne tamo gdje je u pitanju posao. Tu jednostavno emocijama u 95% slučajeva nema mjesta. Nekad je to bolno i okrutno, osobito ako se s nekim zbližiš. I zna biti jako teško za progutati, ali mora se.
S druge strane ego zna biti saveznik kad povući kritičan poslovni potez. Neću to prodati u bescjenje! I amen! – nekad jednostavno treba zauzeti stav i pokazati onome s druge strane stola da je prgav, bezobrazan, pohlepan i jadan. Nekad tako treba i u privatnim odnosima – tu je ego saveznik i ne zove se ego, već samopouzdanje. Valja ga imati i valja ga pravilno održavati. Timariti i gladiti kad je dobar đak i lijepo pokuditi kad se previše raspojasa.
Ne znam kakav je moj ego. Nekad se pokaže kao moj najveći neprijatelj, ali to iskreno sve rjeđe. Ponekad bih voljela da se više pojavi i opali ljude u zadnjicu, ali on mirno odšuti, čeka neke prigodnije trenutke. Znači li to da sam ga počela trenirati? Ima li zapravo nade za mene?
Najviše me pogodi kad potisnem sve loše reakcije koje bi mogle izaći kroz moju prgavu, lavlju narav, ali onda ispadne da ga nisam trebala sustezati, da sam zapravo itekako trebala reagirati. Bude mi to kao hladan tuš. Treba znati prepoznati tu finu, nevidljivu granicu, lebdeću barijeru iza koje se pali alarm. Iza koje je u redu, lupiti šakom po stolu i goropadno reći – E sad je zbilja dosta.
Najmudriji su oni koji to umiju. Oni čak ni ne polude, njima čak ni ona žilica na čelu ne zatitra. Oni se nasmiju, pogledaju te u oči i fino ti zahvale na tvom vremenu, a onda ti uz osmijeh pokažu vrata. Bio to poslovni sastanak ili raskid veze. Ili obična prepirka s mamom. Takvim se ljudima divim. Oni su zaista cool i znaju što je pravi Zen.
Svi ostali su fejkeri.
Što je zapravo pjesnik htio reći na kraju ove balade? Da je ego saveznik koliko i dušman i da ga svatko od nas ima. Oni koji tvrde da ga nemaju, imaju najviše problema s njim, a oni koji znaju da ih on često zajebe, su oni koji ga poprilično dobro drže na lancu. Jer ego je osoba unutar nas, koja ima svoj um i svoju volju. Svoju osobnost i svoj jezik. Toliko je moćan da prevlada u tisućinki sekunde i sjebe sve što smo godinama gradili. Šteta nakon njegovog kratkog ispada, ponekad se ne može sanirati.
Pa zato mi recite, jebe li vas ego? 😉
Marija Klasiček
P.S. Ingrid Divković ima genijalnu knjigu istog imena i tematike, koja je meni iskreno proširila vidike. Toplo preporučam 🙂
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com
