“Vozila sam kući u suton, sama i umorna. Nebo je bilo kraljevski plavo, ali cesta siva i prazna. Sviralo je nešto na radiju…nešto nježno i sporo. Smetao me taj mir ili mi je godio…ne znam više.”
Voljela bih se radovati povratku kući…voljela bih da me dočeka njegovo nasmijano lice, nježna pusa i topao zagrljaj. Trebam večeras samo to.
Ne želim da mi bude zima od njegovog pogleda, ne mogu se danas nositi s njegovim dvosmislenim pitanjima.
Trebam kavu i pusu, petnaest minuta ljubavi i onda ću moći još skuhati večeru, staviti veš na pranje i oprati podove.
Sišla sam s autoputa. Nebo je još uvijek lijepo, a muzika nježna i lagana.
Stojim na semaforu. Iza mene auto…muškarac za volanom, žena pored njega..maše rukama, energično miče glavom, okreće se prema njemu i ponovo prema naprijed. Gledam u retrovizor njegov izraz lica. Djeluje tupo…ili tužno.
Bilo mi ga je žao. Hej, žao?! Trgnem se- na semaforu zeleno…dodala sam gas i ostavila ih daleko iza sebe.
Na sljedećem raskršću nametnulo se spontano pitanje- Da li ga je danas poljubila? Da li ga voli? Da li zna što ga je danas razveselilo ili rastužilo? Voli li on nju? Trebaju li jedno drugo ili se samo trpe?
Parkirala sam auto, pokupila torbu i ušla u stan. Naš stan. On je ležao u boravku i drijemao, svirala je neka muzika, svjetla su bila ugašena.
Nježno sam ga poljubila i prošaptala “bok”.
Nasmiješila sam se, bila sam sretna što ga vidim, poljubila sam ga još jednom i još jednom…gledala sam u njegove oči, bile su tople. Glas isto. Kako si?- prošapćem tiho. – Dobro. Ti? Jesi umorna?- pita nježno.
Nisam ništa odgovorila, samo sam ga još jednom poljubila. Dok smo zajedno spremali večeru, sjetila sam se čovjeka na semaforu i goropadne žene. Opet mi ga je bilo žao.
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.