Poslije čitanja knjige “Kintsugi tijela” Senke Marić, zaista mi je bilo potrebno da skupim raspadnute dijelove duše i tijela i zalijepim ih zlatnim nitima kako bih smogla snage i napisala nekoliko riječi o ovoj emotivnoj knjizi, zasnovanoj na vlastitom iskustvu autorice.
Priča paralelno prati prošlost i sadašnjost glavne junakinje, prati dva paralelna života – onaj prošli gdje je postojala nada, doduše opora, za sretnom budućnošću i ovaj sadašnji kada je nada prijetila da postane samo blijedo i bolno sjećanje. Roman Senke Marić nije priča o bolesti, nego o borbi za život, za sebe i svoje dostojanstvo.
Bolest se uvlači u život glavne junakinje još u njenom djetinjstvu i konstantno prijeteći, vreba iz prikrajka oca, zatim majku i na posljetku i nju samu. Rastavljala ih je na dijelove, mijenjala, proganjala, odnoseći bezbrižnost dio po dio…
Senkina naracija je tako snažna, a istovremeno i krhka, bez trunke patetike i samosažaljenja. Iako me je tijelo boljelo čitajući je, konstantno sam osjećala tračak nade koji je izbijao iz bolnih šavova tijela i prkosio smrti žudeći za životom.
Budite odgovorne prema sebi i drugima, redovno se pregledajte i volite sebe i svoj život, tako će i drugi moći da vas vole još dugo, dugo..
Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana
Najteže je pričati o sebi, zaviriti u sebe i suočiti se sa sopstvenim bićem. Zovem se Tatjana Kožul i profesor sam srpskog jezika i književnosti i najviše bih volela da su ovaj deo napisali moji učenici jer bi oni to, svakako, bolje učinili. Sve u životu radim srcem i stalo mi je do toga da dotaknem srca drugih ljudi i ostavim trag. Radeći posao u školi nebrojeno puta sam dobila potvrdu svoga rada i to zaista nema cenu. Kada znate da ste nekoga inspirisali, usrećili, ohrabrili, osnažili i oraspoložili, to vam daje krila i vetar u leđa da budete još bolji kako bi drugima mogli dati još više.
