Dragoj prijateljici Beks, obećao sam da ću pisati o egoizmu. Muškom. Nije mi dala lak zadatak, ali obećanje je obećanje. Dugo smatram da je egoizam bolest modernog društva. I ne znam čiji je gori muški ili ženski. Ali kako mogu pisati zaista samo iz vlastite perspektive, da bi bilo realno i iskreno, osvrnut ću se na taj naš muški ponos, ego, dišpet ili ti ga po domaći – prč.
Istina je da smo zaista pravocrtni. U mnogo stvari. I zapravo smo s druge planete. Priznajem. Natječemo se. Rivalstvo je nešto što smo iznijeli iz pećine i nikad ga u nju nismo vratili. (Ni nećemo, bojim se.) Šepurimo se k’o pijetli i zapravo najviše volimo sami sebe. To nas podosta puta skupo košta ali dio je genetskog koda.
Muškarac koji kaže da nije egoist ili laže ili je lud. Treće opcije nema.
I ja sam podosta egocentričan. Dosta sam toga u životu podredio vlastitoj komociji. Što iz lijenosti, što iz goropadnosti, što iz potrebe da nekim (sada shvaćam potpuno nevažnim ljudima) dokažem da mogu… imati svoj stan, auto, firmu, motor, sve i svašta što lova može kupiti.
S vremenom sam naučio da je vrjednije biti okružen normalnim ljudima, no voziti nabrijanu pilu. No u mnogim stvarima sam i dalje pravocrtan. Jedina razlika između mene i ostatka moje vrste je ta što sam dovoljno šamara u životu dobio, pa sam to spreman priznati. Čast ostalim pripadnicima vrste koji su na lakši ili teži način došli do sličnog zaključka.
Istina je također da smo izbirljivi. I da želimo da nam žena zna skuhati i da zapravo volimo baciti oko na svaku guzu koja prošeta mimo nas, ali ne volimo da itko gleda onu guzu na kojoj noću držimo svoju capu. Želimo da nas kuća dočeka čista i uredna i da su nam košulje ispeglane. I ljubomorni smo čak i na vlastitu djecu.
Sexa nam nikad nije dosta. I ako tvrdimo da smo umorni, u 80% slučajeva štancamo neku drugu. Volimo da ste u krevetu divlje, a pred očima ostatka svijeta – svetice.
Prigovarat ćemo vam za sve i svašta, ne zato što niste dobro napravile, već zato što imamo potrebu izigravati šefove, ali ćemo zato okolo pričati kako imamo savršenu ženu i hvalit ćemo se s njom kao osvojenim trofejem.
Kad smo očajni, kresnut ćemo bilo koju, jer nažalost taj nagon učimo obuzdavati čitav život. I rijetko uspijemo.
Svaki drugi frajer će barem jednu svoju partnericu prevariti. A svaki treći uz ženu ili curu ima i ljubavnicu ili usputnu sex frendicu.
Jedan na deset tisuća među nama je normalan. I većinu vremena dok mislite da radimo, zapravo smo s ekipom na pivi i ne da nam se doma. Sve ono što ste nam rekle da kupimo a “slučajno” smo zaboravili, nije uopće bilo slučajno, nego nam se jednostavno nije dalo.
I to radimo dok trpite. Dok ne progledate i dok nas ne šutnete nogom. Srećom pa svaka od vas ima svoju granicu, koju kad nagazimo, kao minu koja spremno čeka, dobijemo točno ono što smo zaslužili i još tri put više.
E onda se kao ja sada, budimo solo. I žalimo. I ego nam postane sporedan a želja za minulim vremenima, jedan te isti san koji se sanja svaku noć i ostavlja gorak okus u ustima, kad svane jutro. Ne može se isprati nijednim “Jackiem” i ne može nas zadovoljiti nijedna avantura, nijedan neostvareni fetiš, sex s dvije ili tri istovremeno. Ništa. I to je u redu. Jer priroda je svemu napravila balans. I svatko od nas na kraju dobije točno ono što zaslužuje. Netko pouku, netko samoću, netko nogom u guzicu.
Većina nas se ipak s vremenom opameti. Bivamo ili uhvaćeni ili odbačeni. Ali nijedan od nas nije savršen. Takav zaista ne postoji.
Nema princa. Ima konja i žaba. Ali u svemu tome ima jedna dobra stvar, ako znate koliko ste moćne onda nas možete oblikovati kako vam se prohtije. Najveća mana koju imate je ta, da zaboravljate koliko vrijedite, koliko ste sposobne i jake. Ali kad to shvatite, mi smo gotovi.
Koristite to oružje slobodno ali molim vas pravedno. Jer na kraju ovozemaljskog puta svima nam se sudi… možda je čak to najbolje opisano u Egipatskoj mitologiji, gdje Anubis – Bog podzemlja, nakon čovjekove smrti, njegovo srce stavlja na vagu i ako je ono teže od pera – koje zapravo simbolizira mudrost, pravdu, svemir, kreaciju u obliku božice Ma’at, onda njegovo srce, zapravo dušu proždire Ammut – neman s raljama krokodila, i duša mu biva povučena u podzemni svijet.
Sve je to simbolizam zapravo ali, sud postoji, samo sudimo si sami, ovdje na zemlji. Pa zato neka vam srce bude lako kao pero.
S dobrim željama…
Vaš Marin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!