Sretan Dan žena, i muškaraca koji vole svoje žene

Sretan Dan žena svim ženama i svakom, pravom gospodinu!

Unatoč činjenici što smo svi zajedno debelo zagazili u 21. stoljeće i svim tehnološkim dostignućima nasilje nad ženama i dalje je prisutno u društvu.

Branimir Bradarić

Dok nam se čini da je nemoguće da više nešto takvo postoji i da su to neki špiljski jadnici samo bili u stanju … svakog mjeseca jedna žena strada od ruke svog supruga.

A doista nam se čini da ne postoji više takav muškarac, takav obrazac, takav obraz ili takav prasac. Svašta nam se čini. Često nam se čini da gotovo svugdje vlada ravnopravnost, poštovanje i ljubaznost – samo zato što je to normalno… međutim patologija je puno više oko nas nego mi mislimo. Svakog mjeseca jedna žena strada od ruke svog supruga.

A o tome se premalo govori.

Još uvijek žene to povjeravaju jako tiho, štiteći partnera, njegov posao, obraz… ma što god mislile o tom.

Neki baner

Netko nema opuštanje uz zajednički ručak, film, mirno spavanje po noći, radost ući u kuću, plan i dogovor, obostrano poticanje, svakodnevni zagrljaj, sitne pažnje… Nekom je obitelj tek na drugom mjestu, a braća i prijatelji na prvom… Svakakvih bolesnih, limitiranih, posesivnih i zakinutih ima u našoj neposrednoj blizini.

Redom, istih onih koji su živjeli u iskrivljenim slikama obitelji punih ucjena, kalkulacija, nepovjerljivosti, zajedljivosti i UVREDA. Danas padaju pod utjecaj svakog tko im imponira, ne ugrožava ih financijski i drži u komfornoj zoni plitkih “sigurnih” emocija. A najtužnije je što je za njih uvreda… nešto potpuno normalno, dozvoljeno, dio jezika i kulture. A s uvredom vikanje, ponižavanje i apsolutna averzija prema razgovaranju.

Tada bi se otvorili nepoznanici. Nepoznanica je razgovaranje, otvaranje i stavljanje ruku na stol, bez figa, štita, distance i doziranja.
Ljubav predstavlja rizik od povrede.

Imaju nerijetko podršku roditelja.

Njihova ženska djeca tom se uče.
Njihova muška djeca tom se uče.

Netko upravo sada mora paziti na svaku riječ i zaspati uz Normabel. Nečije Ne nije značilo Ne noćas. Ona je svejedno kriva. Baš u tvojoj zgradi ona živi. Ako se može reći “živi”. Nadamo se da je otišla.

Kod ovakvih tema ne mogu da ne promislim na Putina. Vjerujem da bi zakon doista u ovom slučaju trebao biti zakon odmazde, a ne da se nasilje koje je zločin tretira prekršajnom prijavom.

Zanimljivo je da je u državama u kojima se i u školama, osim u kući, uči o empatiji bitno manje nasilja u obitelji, bitno manje razvoda, manje drame ako dođe do razvoda, češće ostaju prijatelji, ne libe se razgovora, društvo ih nerijetko izolira u suprotnom, znatno je lošija prodaja sedativa… puno sretnijih ljudi / obitelji (čit. djece). Zanimljivo je spomenuti i da djeca i odrasli imaju više samopouzdanja. Kako to? Jer se ne srame izražavati osjećaje i podupiru različitosti što podržava činjenicu da razgovor s terapeutom smatraju higijenom, podjednako normalnom kao što je svakodnevno tuširanje. Rad na sebi, blokade i strahove ne odgađaju i ne prepuštaju slučaju.

“Samo su sretne porodice normalne – ostalo je patologija, suživot dvije nesretne osobe.”

Dragana Vidić

I za kraj, dragi mlakonje, znate li tko je za nas pravi muškarac s velikim M – onaj pored kojeg je sretna, vesela, prpošna žena puna energije i samopouzdanja. Onaj kojem muževnost ne ugrožava nježna ruža u ruci ni emocija.

Živjeli!

(Neka vaše supruge vrište samo od užitka 🌹)

Vana Kovačić

Neki baner