Što je sreća?

Nije li dosta?! Tužne djece, tužnih ljudi? Tko nas je naučio ubijati i mrziti, tko?? Radi čega i čijih ideala?? Tko to tamo nema srca?? Nije li dijete samo dijete, bilo ono crno, žuto ili bijelo? Nije li zaslužilo topli obrok, ruke koje ga maze prije spavanja i svoj krevet?

Tko odlučuje što je sreća?? Tko se usuđuje reći da neko dijete nije dobro, jer je drugačije obučeno? Jer vjeruje u neke druge bogove? Priča nekim drugim jezikom… što je sreća?? Ubiti ih?? Ubiti im roditelje?? Tko to tamo nema srca? Tko nema savjest i obraz? Tko to tamo odlučuje, tako hladno uništavajući tuđe živote za neka svoja stajališta, neka svoja uvjerenja? Da li je smrt sreća? Da li su izgubljena i ostavljena djeca sreća? Koga to tamo veseli?

Imaš li ti dijete? Ne boli li te dječji plač?! Plač onih kojima si ubio roditelje braću, sestre, prijatelje? Ne bole li te razorene i raštrkane obitelji? Imaš li srca? Znaš li što je sreća? Nije skupa, jeftinija je od tog tvog oružja, ljepša od tvog lažnog osmijeha! Zarazna je! Nisu ni počeli živjeti, a naučio si ih da mrze. Zašto? Imaju tako divna srca…pitaj ih što žele? Pitaj svoju djecu što žele?

Znam da nitko ne bi odabrao rat. Borbu za tuđe ideale. Nema li dovoljno svega na svijetu za sve? Baš moraš ti biti prvi, imati najviše? Nije li te mama učila da dijeliš, da se ne svađaš, da pomogneš onom koji je slabiji, nije li?! Nije te naučila voljeti? Kako možeš mirno zaspati, nije li te strah, sram…samog sebe? Hej, ti nisi čovjek, ti si monstrum! Veseliš se osvajanju. Čega?? Novih grobova, novih roditelja koji plaću, nove djece koja ostaju sama…?! Osvojio si samo suze…tužne suze! Srami se, i neka te bude strah! Ne Boga,  ma čak niti naroda…boj se svoje djece…boj se njihovih osuda, ali molim te nauči ih voljeti…nauči ih sreći! Ispravi greške svojih roditelja, jer nitko se ne rađa zao.

Alisa

[email protected]