Što kada nikada nisi na prvom mjestu?

Život, ta jedna riječ od 5 slova, koja znači sve. Još je čovječanstvo nije skužilo u potpunosti (ko kaže da jeste, definitvno laže), ali to nam je sve što imamo, i sve što je, zapravo, bitno. Ono što sam do sad naučila o njemu je sledeće: Ako i dobiješ u životu ono što si poželio, nećeš dobiti kad ti želiš, od koga ti želiš, i na način na koji ti želiš. Valjda zato postoji ona dobra, stara “Pazi što poželiš, možda se i ostvari.”.

Jedna mala činjenica, koja se vuče kroz cijeli moj život, je da nikada nikom nisam bila na prvom mjestu. Nikada nikom nisam bila najbitnija. A vrlo često, glupe stvari i pogrešni ljudi su bili bitniji onima koji su meni predstavljali sve. To vrijeđa. To boli. Jako!

Da krenemo od početka (a odakle bi drugo?), moja majka je bila obuzeta svađama s ocem, nekim njihovim problemima koji su se lomili preko mene, a na kraju se jednostavno pokupila i otišla. Shvatate o čemu pričam? Dijete koje ostaviš čovjeku za kojeg misliš da je najgori na svijetu, sigurno ti nije na prvom mjestu. Dalje, otac je, nakon majke, imao puno prečih poslova od mene. Prvo ženu od koje je dobio instant ćerku, godinu dana stariju od mene, koja je, naravno, bila bitnija od mene, njena matura je bila važnija od moje, majkina godišnjica mature je bila važnija od moje, a nakon te žene, koja se najviše zadržala u kući, bilo ih je broj koji nisam zapamtila. Naravno, sve su nekako bile bitnije i važnije od mene. Ne samo one, nego i njihova djeca.

Kasnije, na red, došao je moj bivši muž (3 godine suživota s njim i njegovom osmočlanom porodicom, valjda ga čini mužem i bez papira), kome je isto puno stvari bilo bitnije od mene. Prvo mama koja je iskorištavala svaku priliku da mi zagorča život, a ako prilike nije bilo, ona bi je, s lakoćom stvorila. Kasnije par drugara, za koje se pokazalo da nikada drugari nisu bili, ni oni njemu, a bogami, ni on njima.

Neki baner

Uvijek je preče bilo izaći njima u susret, otići s njima negdje, ruku u vatru gurnuti za njih, nego za mene koja sam ga gledala u svim krizama i lomovima koje su mu zadavali baš ti preči od mene. Kasnije je bio bitniji alkohol, koji ga je pretvarao u najgoru verziju njega, a ta verzija me je tukla, vrijeđala, ponižavala, i čak ni modrice koje je ujutru gledao na meni, nisu bile dovoljno bitne da prestane piti. Uz to su dolazili na red ljudi koje je tek upoznao, ali par dana je bilo dovoljno da postanu puno važnije uloge od mene. I za kraj, došle su na red kurve (njegove riječi za njih, ne moje), koje su godinama bile “najgore raspale drolje”, ali odjednom su bile dovoljno bitne da s njih siđe i dođe u naš krevet. Jedna od tih “raspalih” je bivša od tog “druga” koji je bio bitniji od mene. Hah, eto drugarstva.

Nakon takvih, da kažem, lapsusa života mog, logično je da nisam ni navikla da budem nekome prva, najvažnija osoba u životu. A onda dođe neko i stavi te na pijedestal a ti ne znaš šta bi, kako bi. Ne znaš da se ponašaš, ne znaš šta da kažeš, ne znaš šta da radiš. Nitko, zapravo ne zna ništa kad se po prvi put s nečim susretne. A nakon svega, iskreno, izgubih i ja volju da nekome budem prva, jedina, najbitnija.

Navikla sam da budem sjenka, i da tuđe sjenke budu prije mene. Ipak, sa životom ne mogu da se svađam. Zašto da odbijem, zbog koga, kada nitko nikad nije ništa odbio zbog mene. Te ljude sam izgubila, ali izgubili su i oni mene. Mene je malo više boljelo, jer su oni meni bili na vrhu, ali njih će da boli duže, jer nečije prisustvo vidiš najbolje kad njegovo odsustvo dođe.

Davala sam sve ljudima koji nisu zaslužili ni pola mog napora, ali život piše romane, a karma ne ostaje dužna.

Khaleesi

Neki baner