Strah…

On je najmoćnije oružje svakog državnika. Strah koji sije prijeteći svojim postupcima i pothvatima, oružjem, poskupljenjem… ma bilo čime.

Strah je moćni saveznik svakoga tko posjeduje ono nešto od čega strepimo. I postaje sve veći što ga taj drugi bolje koristi.

Dva najveća straha su smrt i gubitak voljenih. Kako se naučiti da je sve to dio životnog ciklusa? Voljela bih znati odgovor na to, ali na svijetu ne postoji osoba koja ga zna. Neki vjeruju da odlazimo na bolje mjesto nakon smrti i u tome pronalaze utjehu. Drugi kažu da ništa ne postoji, da smo potpuno isti kao životinje i da bar tad prestaje svaka bol i mučenje koje nas je progonilo za života.

Ne znam. Ne mogu reći da dijelim neko mišljenje. Moja je percepcija života daleko drugačija od nečije tuđe. A strahovi? Imam ih ali im ne dopuštam da sa mnom vladaju. Kažu mi da sam izrazito karakterna osoba, snažna i sigurna i da u tome leži moja snaga kojom lako sve savladam. Ne bih se s time mogla složiti. Možda samo dobro znam sakriti svoje slabosti.

Vjerujem kad nekom damo do znanja koja je naša najveća slabost dajemo mu i oružje s kojim nas može raniti. To ne znači da se nikome ne smijemo povjeriti ali moramo naučiti prepoznati ljude koji su vrijedni nošenja tako moćnih tajni. Zašto to govorim? Zbog toga što sam i kroz vlastite i kroz tuđe pogreške naučila da nas najčešće izdaju oni kojima najviše vjerujemo, zabijajući nož baš tamo gdje nas najviše boli i sami smo to krivi jer smo im dali oružje kojim nas mogu raniti.

I ok je kad ta rana nije duboka i kad se od nje možemo s vremenom oporaviti, ali što kad nas to odvede dalje? Do neke točke s koje nema povratka, pa nas naša slabost košta braka ili gubitka voljene osobe, bankrota ili kraha karijere?

Tu bih stavila još jedan veliki strah, strah od poraza i gubitka u svakom njegovom obliku. I sve to nosim u sebi, svatko to od nas nosi, samo mudri ljudi ne pokazuju olako svoje emocije, ne otkrivaju svoju ranjivost. Lukavci će uvijek pronaći bolne točke. O nama ovisi kako ćemo se nositi s time i koliku ćemo moć dati svojim strahovima.

Evo jednog banalnog primjera. Kao klinka, tamo negdje u drugom ili trećem razredu osnovne škole kolegici iz klupe rekla sam da se jako bojim pauka. Tko je mogao pomisliti da će njoj to biti toliko zanimljivo da će to prepričati cijelom razredu. Drugo jutro dok sam čitala pjesmicu koju smo trebali naučiti napamet po stolu mi je počeo skakati ogroman, crni, čupavi pauk s dva krvavo crvena oka i ogavnim kliještima. Toliko sam se prepala da sam počela urlati i skoro se onesvijestila. Uhvatila me panika. Nisam se mogla kontrolirati. Isprva se cijeli razred smijao kako ja pokušavam pobjeći od tog stvora, a onda su se užasno prepali i Mirko koji je donio tog skakutavca na baterije pojurio je potražiti učiteljicu jer sam od silnog straha dobila napadaj astme koja me tad jako mučila. Tog smo dana umjesto recitiranja “Gle malu voćku poslije kiše…” svi naučili najveću lekciju, strah je opasan, najopasniji i u njemu se krije mnogo zla.

Bilo je to davno, ali još i danas me fascinira užas koji je ta obična mala igračka u meni izazvala. Od tad su mi svi mogući pokušali podvaliti na isti način, ali me to nikada nije iznenadilo a najmanje uplašilo iako pauke nikad nisam voljela, niti neću.

Valjda je istina kad kažu da se strah najlakše pobijedi kad se s njim suočimo. I to je možda istina, donekle, ali to bi značilo morati se susresti sa svime od čega grčevito želimo pobjeći, pa tu metodu i ne smatram osobito mudrom.

Znam samo da je fascinantan svijet ljudske psihe i koliko god bio moćan i silno kreativan, njegova je krhkost u datim trenucima neosporna i neizbježna. Kako pobijediti strah? Mislim da je to često nemoguće, valja ga naučiti kontrolirati i sjetiti se da se i oni moćnici koji nam svakodnevno prijete zasigurno nečega boje, pa makar to bio tako banalan strah, poput onog od pauka…

Amazonka