Stojim na periferiji snova. Ne vidim horizont od izmaglice uzdaha, ali ga osjećam. Čeka me da dođem do njega jednog dana kad sve ovo prođe. Kad ova samoća prekine inkviziciju na moju snagu. Na moju volju. Na srce.
Plašila sam se ovoga. Nisam nikom rekla, čak ni Njemu. Plašio me ovaj odlazak u nepoznato. Ne zato što sam znala da je to predvorje fabrike za zverstvo. Ni zato jer sam znala da ću biti sama. Plašila sam se da će se otvoriti Pandorina kutija mojih strahova i da će vaskrsnuti opet u meni. Da će me moji strahovi nadjačati i da neću umjeti da se vratim sebi. Plašila sam se da ću opet postati kamen, umrtvljen samo da preživi. Imala sam svaki razlog da se plašim.
Vidiš, ne tako davno, desio se sunovrat. Moj. Bila sam neshvaćena i ostavljena. Bila sam izuzetak od svega što su očekivali od mene. Bila sam uplašena od života i paralisana samoćom. Morala sam da naučim da nosim maske i morala sam da budem savršen pajac na pozornici kojom su vladali nesrećniji ljudi od mene. Bila sam prepuštena sama sebi jer niko nije znao da mi pokaže put ka središtu srca. Tražila sam ljude gdje ih nije bilo i ljubav tamo gdje nije mogla postojati. Tražila sam mrvice do sebe i nisam ih našla. Na kraju svake balade bila sam ostavljena. Bila sam bezvrijedna i nisu štedili na riječima. I ja sam se prepustila.
Strahovi su uvijek bili jači.
Strah da ću ostati sama.
Strah da nisam dovoljno dobra.
Strah od samoće.
Strah od tuđeg mišljenja.
Strah od sopstvenog srca.
Strah od bola i pada sa zvijezda.
Strah od leta.
Strah od ljubavi.
Strah od straha.
Koliko sam se samo plašila da volim.
Nije da nisam probala. Jesam. I vjerovala sam ljudima. I muškarcima. I vjerovala sam u druge šanse. Ali strah je uvijek bio jači. Jer kad bih pogledala sebe u ogledalu, tamo ničeg nije bilo osim ludaka u košulji okovanog u lance sopstvenog užasa.
Umrla sam jednog dana. Umrla sam i mislila sam da nikad više neću moći da ustanem jer me plašio dan. Jer su me plašili ljudi. Plašila sam se i sama od sebe. Srce je bilo samo trnjika, a oči su bile tama. Naučila sam živjeti bez sebe i disati bez vazduha, i možda bolno, ali naučila sam biti srećna sa onim što je ostalo od mene. Strahove sam namamila u podrum pun neisplakanih suza. Tamo sam ih zatvorila i uspjela sam otresti blato sa poderanih cipela. Pronašla sam neke tragove koji su vodili do mene. I mislila sam da je dovoljno za sreću. Kakva glupost.
Jer vidiš, ponovo mi se desio On. Ponovo mi se desila ljubav. Ponovo se život pojavio na mojim oknima zamrljanim od soli. I odnekud iz mraka dopuzali su strahovi. Okovani u lance, prašnjavi i gladni. Ne plaši me da će on jednom otići od mene.
Plaši me da mi ovaj život neće biti dovoljan da ga još luđe volim.
Plaši me da će mi se srce rasprsnuti od radosti što je On dio mojih snova.
Plaši me da ću zaspati pored njega i da ću se probuditi u onom naličju sreće od prije. A sreća je potpuna tek onda kad imaš nešto vrijedno čuvanja. Vrijedno života.
Znam, sreća je skrivena u nama. I ljubav kad daješ, ona se u vrati. Znam i sve one priče o tome da je sreća odluka, da je to karijera. I da ću sutra, ostanem li svoja, opet uspjeti da pronađem smisao i osmijeh i radost. Jer već sam umirala. On me spasio i oživio na toliko mnogo načina da sam uplašena svaki put kad otvorim oči. Uplaši me sjaj milion zvijezda,i njegov osmijeh među njima. Uplaši me jato snova koje se zaleti preko mog uzglavlja i u njima vidim nas, i smijeh, i neku djecu, i neke radosti. Uplašim se da ih neću doživjeti. Da će mi u trenutku najveće radosti tlo pod nogama nestati. I zaćutim. Sklopim oči i okrenem leđa. Možda uplašim strah.
Selma Šljuka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
