Kao mala djevojčica, oduvijek je sanjala postati astronautom. Bila joj je privlačna pomisao sjedanja u raketu i odlaska u nepoznati tamni beskraj koji je okružuje tišinom milijardi zvjezdanih svjetala. I što se činilo najčarobnijim od svega, u svemiru nema gravitacijske sile – samo lebde, i ona i zvijezde. Pročitala je na desetke knjiga o svemirskim prostranstvima, planetima, zvijezdama, meteorima; maštala, ali svemir je ostajao daleko.
Barem do njezine punoljetnosti. Od tog su trenutka u njezin život počeli dolaziti vrsni poznavatelji svemira. Prvo bi počeli sa zvijezdama; skidali ih s neba ne bi li je impresionirali, vodili je na večere u pravim pravcatim raketama, uspoređivali njezinu ljepotu sa onom sunčevom, zavođenjem je vodili do Mjeseca i natrag.
Bestežinsko stanje ljubavi
Jednog je dana jedan od astronauta sletio na njezin planet i, ocijenivši kako na njemu ima uvjete za život, odlučio ostati. Harmonija se nastanila u njezinoj galaksiji. Astronaut i ona plovili su svemirom zaljubljenosti, Big Bang se uredno događao svakoga dana, a crveni se div nikada nije pretvarao u bijelog patuljka.
Ona i njezin mozak su zbog njega lebdjeli unatoč gravitaciji, a u jednom se od takvih bestežinskih stanja odlučila živjeti s voljenim joj Zvjezdoznancem.
Iz jedne od tih crnih rupa virio je i njezin Zvjezdoznanac kojemu je skidanje zvijezda s neba postalo kodno ime za promjenu žarulje na lusteru, a raketa kojom su se nekad zaljubljeno vozili kroz noć bila je vlasništvo njegovog tate, pravog direktora svemira. Onog koji se riješi balasta tako da svom Astronautu prekine dovod kisika čim ga torpedira na milijune svjetlosnih godina udaljen planet.
Odjednom je njihovo svemirsko plovilo postalo ono nešto starijeg datuma, prije lansiranja bi mu redovito nešto eksplodiralo u auspuhu, a pri gradskoj je vožnji (svemirsku neće niti spominjati) povuklo više goriva nego space shuttle pri lansiranju. Gospodin Astronaut je nemoćno slijegao ramenima i, na njezin prijedlog popravka, obično rekao nešto potpuno zemaljski, poput: „Imaš tramvaj svakih deset minuta.“
Nevjerojatno koliko se brzo izgubi to bestežinsko stanje.
Njezinog je voljenog Astronauta gravitacija nemilosrdno prikovala za kauč u dnevnoj sobi i sad je njegova orbita uključivala sazviježđa velikog daljinskog upravljača za televizor, malog jastučića za vrat i plejade slanih grickalica i Sportskih novosti. Osjećala se poput one sirote Lajke koju su punu blaženog neznanja, isplaženog jezika i veselog lajuckanja frknuli u svemir zaboravivši joj napomenuti kako će joj taj isti svemir donijeti nešto mnogo prizemnije od puste romantike zvjezdanih prostranstava – ne tako sretan kraj.
Kako bilo, u Astronautovu i njezinu galaksiju uvukao se nemir. Resursi njezina planeta crpili su se brzinom svjetlosti – raketa se sve rjeđe lansirala u svemir, a sve češće u automehaničarsku radnju; Mliječna je staza gospodina Astronauta vodila, umjesto do tajanstvenih prostranstava njihove spavaće sobe, ravno do hladnjaka, a teorija Velikog praska svela se na otužno pucketanje kad bi Astronauta malo popustila gravitacijska sila, pa bi iz transa hrkanja dolebdio na njezinu stranu kreveta.
Malo je reći kako bi ju ekstaza Big Banga uspijevala odbaciti do Mjeseca.
S takvim Astronautovim istraživačkim zanosom, nije stizala dalje od predsoblja, a svaki je pokušaj razgovora završavao sa šumom na komunikacijskom kanalu. Lajka je tužno cvilila u mraku nepoznate strane svemira vjerojatno razmišljajući kako se prerano rugala onim majmunima koje su poslali u svemir prije nje.
Mnogo zvijezda ne čini romantiku, samo više svjetla koje te zasljepljuje, zaključila je kada je jednog dana dragog Astronauta otpratila na dugo putovanje nekim drugim galaksijama. No, nije odustala. Jer, mnogo će prije dostići nebesa onaj koji gađa u Mjesec od onog koji cilja u grm, zar ne?
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
