Ti nemaš prava na mene

Kad nekog hraniš iluzijama pa ga u nekom trenutku gurneš preko ruba, do razine da te osoba zamrzi i prekriži za sva vremena, nemaš pravo na isprike. Još manje imaš pravo na druge, treće, pete… prilike.

S druge strane ljubavi, kažu nije mržnja, tamo stanuje ravnodušnost. I to je istina.

Kad prođu sve one faze koje osobu zadese nakon raskida ili razočaranja, dogodi se ravnodušnost. Isto je i s prijateljstvima koja to više nisu. Ili to zapravo nikada nisu ni bila? Ne znam, ali tako ispadne kad podvučemo crtu.

Emotivni reset

Znam samo da se sve nekako vrati na početak. Kao da se desi reset uma, srca, duha i svemira u kojem živiš.

I desi se, kao što se meni desilo, da se samo jednog jutra probudiš i da je sve prazno. Blank page. Nema gorčine, nema nadanja, nema čežnje, nema previranja, nema ničeg. Postoje uspomene ali nemaju boju i okus. Ne izazivaju bol. Ne izazivaju ni osmjeh. Postale su samo sličice na kaleidoskopu sjećanja.

Neki baner

Ustaješ, bosim stopalima dodirneš hladan pod i život ti jurne kroz tijelo, a ti ideš u neki sasvim novi dan.

Neki novi ljudi stanuju u tvojim mislima, na listi poziva, među friškim, još neotvorenim porukama. Upijaš neke nove životne boje i osjećaš se nekako slobodno.

Odraz ti je isti, tijelo isto, skladne obline, velike krupne oči pune djetinje znatiželje, vrckavi osmijeh na usnama. Ista si ali više nisi. Samo su ti podočnjaci manji i oči vedrije, tijelo odmornije a duša lakša za terete odnosa koje si vukla na svojim leđima a nisu bili tvoji.

Ne mariš više gdje je taj netko i kako živi, koga ljubi, za kim tuguje, što mu se događa. Dođeš do razine na kojoj možeš kraj te osobe proći mrtva hladna, bez da trepneš i bez da te dirne to što te doziva.

Sebičnost

Ljudi imaju tu groznu točku unutar vlastitog samoljublja, onu u kojoj misle da se sve vrti oko njih i zbog njih događa. Mnogi sve shvaćaju osobno, kao da si im objavila rat samo zato što si mirno nastavila svojim putem bez njih.

Traže te, kume, ljute se, prebacuju loptice odgovornosti na tebe, a sve nekako s ciljem da te zadrže u svom svijetu, barem na neki način. I bude to pomalo smiješno, čak i tužno, kad shvatiš dokle su ljudi spremni ići kad shvate da gube nešto što im do jučer nije bilo važno. Tj. nekog.

Nevažni ljudi, odjednom postaju ekskluziva, kao da su neko limited edition izdanje najnovije Gucci kolekcije satova, koja se mora imati.

Da, imati. Posjedovati.

I to je ono ružno, ono zbog čega se ne vraćam u te zapetljane priče koje sam odlučila okončati. Uvjerila sam se masu puta da u njima nema iskrenog pokajanja, samo potreba za osvajanjem nečeg što im je izmaklo.

Postaje to utrka s vremenom. Bitka za osvajanje neosvojivog. A svaki novi pokušaj dovodi do novog razočaranja.

Ti nemaš prava na mene

Postoji to nešto duboko pokvareno u ljudima da ti mira ne daju kad shvate da više nisi tu.

Uvrijede se što tvoj život ide dalje, bez njih. Kao da si počinila neko veliko svetogrđe što si samo nastavila živjeti. Što ti nije smak svijeta. Što se tvoj svemir nije porušio kao kula od Lego kockica, u trenu kad si shvatila da ma koliko se ti trudila, ma što napravila, ma koliko iskreno voljela si im zapravo posve nebitna.

Svi smo to doživjeli, da smo se osjećali mali i nevažni kraj ljudi koje smo obožavali. I da smo zaključili kako zaslužujemo mnogo više i mnogo bolje, pa smo se samo šutke okrenuli na peti i otputili se najkraćim putem iz života tih ljudi.

Jer zašto bi se itko borio za prostor u nečijem životu? Zašto?

Osobito ako si osoba koja mnogo vrijedi, mnogo daje, ima sve one ljudske vrijednosti koje su danas toliko rijetke? Zašto bi takav netko bio na stand by nekome tko ne zna gdje je, što bi, što ne bi, je li došao ili pošao?

Neki baner

Baba karma

Karma je kučka kažu. Rekla bih da je veoma pravedna. Pravedno je da ti život oduzme ono što ionako ne cijeniš, što ostavljaš u kutu da skuplja prašinu, što je uvijek na listi čekanja – za nekad kasnije.

I možda je mnogima ta kučka karma spora u svom dijeljenju pravde, ali meni se čini kako je odlična pokerašica, uvijek dobro podijeli karte i nacilja trenutak.

ti nemaš prava na mene

woman in brown long sleeve shirt touching domino pieces
Photo by cottonbro on Pexels.com

Jednim pokretom pogurne domine pa krene lavina. I odjednom nakon mnogih oluja, stojiš u miru i promatraš zemljotres. A ne dira te i ne može te okrznuti, jer ti nemaš ništa s tim. Niti se naslađuješ, niti osjećaš neki osobiti žal. Samo postojiš, onkraj svih tih događaja, kao nijemi svjedok pravednosti života.

Ti nemaš prava na mene…” – ironično, svira bezvremenski Tajčin hit na radiju i daje final touch ovim redcima.

Odnosi su kao neke neukoričene priče. Poneka dobije svoju draž tek kad osjetiš da je završila.

Neki baner