Kako sam ja sretno dijete!
Zašto?
Jer imam predivan život.
… I ostavi on mene tako bez teksta. A mene je nekako teško ostaviti bez teksta. Više sam, što se ono kaže, svakom loncu poklopac.
Tek tako, dvije sasvim spontane i usputno izrečene rečenice, su me u trenu izbacile iz cipela i ispalile visoko u orbitu. Među zvijezde i zviježđa. Visoko, puno više od mjeseca. Glupo je i sasvim klišejasto reći da sam najsretnija mama na svijetu, iako mislim da jesam, ali u tom trenu je zaista bilo teško nadmašiti taj osjećaj.
I to je to. Baterija u sekundi vrhom napunjena. Osmijeh na najjače. A srce k’o kuća. Ma veće od nje.
Ima tih nekih dana, kad nam treba baš tog dječjega.
Spontanoga. Iskrenoga.
Da nam makne pogled s tuđih vjenčanja i razvoda. Tuđih gostiju na svadbama. Da nam poruči da se ne bavimo drugima. Nebitnima.
Vrati nas u sada i tu. Svojima.
Da se bavimo našim osmijesima. Našim radostima.
Zbog modelja oko vrata i osvojenih trećih mjesta na turnirima.
Spidermana i Uncharteda u kinima.
Sushi-a za večeru.
“Karatanja” s tatom.
Zbog petica.
Druženja s prijateljima.
Didinih kiselo slatkih gumenih bombona.
Subotnjih utakmica.
Maminih čupavaca.
Kokica i filmskih večeri.
Sunca, na dan velike utakmice s Rijekom, tebe “maloga”.
Zbog poklona za mamu.
Nove frizure.
Prespavanaca.
I još na tisuće drugih “jedva čekam” momenata.
Sitnica. A velikih stvari.
Jer na kraju se i tako, ne sjećamo dana. Sjećamo se trenutaka!
A ruku na srce, sitnice i trenuci su ono što i čini život velikim.
