A onda je u meni nešto eksplodiralo. Počeo je rat. Praznina nikad nije bila glasnija. Sjećanja su vrištala na sav glas u protestu, jer su toliko dugo bila zanemarivana. Bol je udarala i tukla, u sopstvenom gnjevu prema sebi, u polumrtvu dušu koja je skoro iskrvarila. U meni se desila pobuna. Nevidljivi rat u kojem sam ja već izgubila.
Šok?
Puls, normalan. Malo mi se vrti. Te bijele tačkice koje vidim… Je li to, jesu li one stvarne? Ne. Otkud tu bijele tačkice? Još trepere.
Dišem normalnim tempom, ali kao da mi fali vazuha.
Dišem malo dublje.
Bubnji mi u ušima.
Glava, kao da će da prsne.
I dalje mi se vrti, ali ne mogu da sjednem. Ne mogu da se pomjerim. Valjda je to ono kad kažu da čovjek mora jednom da pukne. Ona kap što prelije čašu. Samo, nisam nikad mislila da će to meni da se desi. Uvijek misliš da nikad tebi neće da se desi.
Nije mi hladno, ali hladna sam ja. Ruke poplavile. I znam, kad bih se pogledala u ogledalo, ne bih se ni prepoznala. Sreća pa ne mogu da se pomjerim. I onda primjećujem odraz u staklu od prozora.
Pola lica se ne vidi, druga polovina, da nije onako transparentna, mislim da bi sijala od bjeline. Ne ličim na sebe. Oči su me najviše pogodile. U njima se rat vidi. Iz njih duša krvari. Plamte od bolnog bijesa.
Zar to jedne oči mogu da podnesu?
Okrećem glavu, ne mogu to da gledam. Nešto mi je čudna tišina. Ne bi mi prijala buka, ali nije to bila ni obična tišina. Mirna kao more, dovoljno da čujem teške otkucaje srca. Ritmične, kao da pokušava da uzburka mirno more tišine. Nije mi to odgovaralo. Ti talasi su mi stvarali mučninu. Bilo mi je sve teže disati. U meni se vodio rat, a na meni se to nigdje nije vidjelo. Nisam znala ni da je to moguće. Koliko puta sam gledala ljude u ovom mom stanju i nisam imala pojma šta im se dešava? Vjerovatno sam mislila da su sretni i zadovoljni i nije mi padalo na pamet da ih pitam kako su. A i šta bi mi odgovorili?
Da li bi im povjerovala?
Najradije bih da vrisnem, ali nemam glasa. Sve što radim, sve što jesam, u ništa više nisam sigurna.
Kako može sve da se izokrene? Tako odjednom? Tako naglo? Nisam spremna! Osjećam navalu mučnine, moram nečega da se oslobodim, a ne mogu da povratim. Noge i dalje kao da nisu moje. Ne mogu nigdje.
Šta mi se desilo? Kao da mi je neko izmakao tlo pod nogama. Kao da me je neko bacio u nepoznato, kao da me je neko…izdao.
Pa da. Neko me je izdao.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
