Umri muški 2 (1990)

Oh man, I can’t fucking believe this. Another basement, another elevator. How can the same shit happen to the same guy twice?
(John McClane)

Božić je u gradu. Ho-ho-ho, Merry Christmas everyone and a happy fucking New Year.

Došlo je doba kad se darivaju najbliži, kada nas reklame s raznim blagdanskim pogodnostima napadaju sa svih strana, kada debeli tip u crvenom odijelu započinje svoju rutu silaženja kroz dimnjake i kad vjerujemo da će iduće godine stvari biti bolje nego ove.

Imamo tu i one tradicionalne crkvene stvari, svećenike koji pozivaju na pošteno političko glasanje, nepregledni broj jaslica s bebom Isusom, i opet vjerovanje kako će stvari biti bolje iduće godine. Puno vjerovanje, ljudi, u stvari za koje znamo da se neće nikad dogoditi. Također, moje omiljeno, ovo je jednako tako i doba pogodnih filmova. Ne političko pogodnih, to smo valjda prerasli, već u duhu sreće i blagostanja, onih koje promiču nepostojeće kvalitete u ljudskom rodu.

To je doba kad se programi popunjavaju naslovima nastalih po pisanoj biblijskoj riječi, televizijska produkcija, naravno, jeftina kako samo zna biti, ali marketinški uspješna jer je, pogodili ste prigodna.

Možda ponešto dječjeg repertoara. Mali Kevin McAllister bi mogao ponovo ostati sam u kući… već po milijunski put, ali narod to voli, pa što se ni bi pustila još jedna repriza. Da, ljudi, ovo blagdansko doba je vrijeme darivanja, dobrog jela i užasnog programa.

Neki baner

Srećom, tu je svemoćni Internet, jako dobra inovacija (bolja od smrznute pizze i telefona u avionu) pa više nismo robovi nemaštovitog TV uredništva i možemo pogledati što god želimo.

Iako, lijepo je ostati u duhu blagdana, nema smisla glumiti crnu ovcu, ali možete na vrlo jednostavan način preskočiti sve obiteljske limunade, patetične govore o ljubavi i zajedništvu, iskrene emocije dok gledate kako zli Rimljani razapinju bogomdanog Isusa (i to nije samo slučajna igra riječima) i opustiti se uz ponešto drugačiji pristup blagdanskom veselju.

Jer, da, ljudi moji, Umri Muški je u istoj mjeri božićni film koliko i Home Alone (John i mali Kevin si mogu ruke pružiti jer nema puno takvih pehista kao što su oni) samo što u njemu nema toliko sladunjavosti koliko eksplozija, ali konačna poanta je skoro ista: oba lika završe u naručju svojih najbližih. Kevin će prije toga demolirati svoju kuću, John Nakatomi toranj, ali nećemo sad cjepidlačiti oko toga što je demolirano već da se sve sretno završilo.

Kako je u holivudskim brdima uobičajena praksa da ako nešto valja onda to ne popravljaj, tako će obojica njih dobiti priliku da opet proslave Božić u svom sada već osebujnom stilu.

Za njih dvojicu, božićno doba nikad nije dosadno vrijeme, a mi publika to znamo jako dobro cijeniti. No, ja ionako više volim nastavak nego originalni film. Znam, znam, već me čudno gledate, ali ne mogu si pomoći oko toga jer moram priznati, ovo je ipak vrijeme kad moramo biti otvoreni i iskreni, padam na onu poznatu filozofiju holivudskih brda; više, jače i spektakularnije.

Načelno ću se složiti da drugi dio Umri Muški vatrenog festivala možda malo kiksa za originalom (ipak je malo teško nadmašiti Alana Rickmana i njegov nastup) ali kiksa možda samo pola koraka za njim, toliko malo da je njegova podcijenjenost zapravo vrlo zanimljiv fenomen u filmskom svijetu.

Ta dva filma, jedan do drugoga, su gotovo identični, iste pogreške u koracima, ista struktura (pri čemu ne mislim na ponavljanje već viđenog koncepta), ali, jednako tako iskreno rečeno, ”dvojka” je doslovno oprala ”jedinicu” po pitanju akcijskih segmenata i pirotehnike koja je ovdje izvedena.

Doduše, to je moje osobno mišljenje, pa dopuštam vrlo veliku mogućnost da možda i griješim, ali kako je ovo ipak blagdansko vrijeme, red je opustiti se i uživati u vožnji, a ne cjepidlačiti oko sitnih tehnikalija kao što je kvaliteta snimljenog djela.

Božić je i John McClane je opet u problemima.

Ne baš onakvima u kakvima smo ga ostavili, ali sličnima; zaglavio je na prepunom aerodromu i čeka svoju ženu Holly. To bi bio mačji kašalj od problema da se, posve slučajno, na istom tom aerodromu nije našla jako sposobna, jako uvježbana i jako motivirana grupa plaćenika koja, vrlo uvježbano, preuzme cijeli aerodrom. Njihov plan; izbavljenje nekakvog tamo banana-diktatora. Njih problem; McClane.

On, naime, ima taj unikatni dar da se pronađe u središtu svjetskog sranja te da se, upornošću jednog dosadnog komarca, plete pod nogama plaćenika, izazivajući vatrenu reakciju. I dok bi igra mačke i miša možda bila i zanimljiva, stvar je u vremenu. Naime, nekoliko aviona ostaje bez goriva, aerodrom je u mraku, teroristi su praktički neuhvatljivi, a vrijeme ističe brzinom munje. McClane (uz pomoć nekoliko neočekivanih suboraca) ima sve to za srediti što prije može jer jedan od aviona koji će morati prisilno sletjeti je i onaj od njegove žene. Naravno, ni teroristi nisu skupina pokupljena s prvog ugla te i oni imaju par svojih iznenađenja u rukavu.

Prva pomisao kod ovakvog sadržaja bi išla; oh, boy, taj Hollywood stvarno nema ideja jer reciklira ono što je već viđeno u originalnom filmu.

To je u jednu ruku istina, premisa oba filma gotovo je identična, ali, ovo je onaj zanimljivi dio, nastali su svaki na svom akcijskom materijalu. Kao i u slučaju originalnog Die Hard filma, tako je i nastavak svojevrsna ekranizacija tematski sličnog romana, imena 58 Minuta. U njemu, žandar mora spriječiti teroriste i očistiti pistu za avion da mu kćer preživi. Početak i kraj sličnosti, no to je ionako samo ilustracije radi da su oba filma, iako frapantno slična, nastali po odvojenim, sličnim, materijalima.

Rekavši to, da odmah kažem i kako jest istina da je jednako tako radio i princip ”ako valja, ne popravljaj”, što nije nikakva neuobičajenost kad su u pitanju ti poznati serijali 80-ih i 90-ih. Znači, konačna kombinacija ide nekako već viđeno, ali trudimo se biti originalni. Formula, iako kontradiktorna, očito je bila uspješna jer je Die Hard 2 gotovo udvostručio zaradu naspram originala (ali je imao i dvostruko veći budžet već kad smo kod tog dijela priče), što je isto tako jedna mala sporedna stvar, ali da se spomene.

Problematičnost ponavljanja istog koncepta (pogledaj citat na vrhu – i autori su toga bili svjesni) ovdje se išla pokriti i pokrpati više, bučnije i spektakularnije, pa smo tako dobili puno više terorista, čak dva glavna negativca (jako dobri William Sadler i Franco Nero) puno više akcije i obračuna kroz nekoliko različitih prostora (jedna od stvari koje ne volim baš u Die Hard je i pomalo hermetičnost setova, od čega su se neki i ponavljali) i sama akcija je postavljena tako da je neprestano u pokretu, imate dojam da trčite zajedno a McClaneom kroz cijeli kompleks aerodroma.

S druge strane, više negativaca znači i manje neke, idemo to tako reći, karakterizacije, pa uglavnom ispadaju jednodimenzionalni, bez neke posebne karizme već više kao gomila koja prvo zavlada, pa onda polako gubi svoje uporište. Što je OK, ovdje ionako nije riječ o komadu koji bi vam trebao donijeti nominaciju za Oscara, ali bezlične rulje, koja je u nekom plaćeničkom načinu rada, naoružana do zuba, ima skoro u svakom drugom filmu, pa to nije baš nešto što je previše impresionirajuće.

Renny Harlin, početnik (onda bio) što se tiče takvih akcija snašao se dobro, no mora se reći da mu je kamera pomalo tvrda na nekim stvarima, poglavito u fizičkim obračunima jer nedostaje neke pokretljivosti (iako na kraju ispadne dovoljno efikasna da se to ni ne primijeti).

Sve to (drvenkasta režija, klišej negativci…) se pokrpalo s već spomenutom pokretljivošću priče (aerodrom je big ass mjesto) gotovo konstantnom akcijom, eksplozijama koje su u istom rangu kao i one u prvom filmu, a ima i ponešto preokreta u priči, koji su ne tako očekivani, ali stvarno dobro došli, zbog čega se stvara osjećaj da je film puno veći od prethodnika.

I jest, i nije. Eksplozije i pucnjava, one slatke stvari koje su sastavni dio franšize, ovdje jesu veće i bolje od prethodnika, ali film i dalje leži na toj ”običan čovjek u lošoj situaciji” premisi koja bi bila bezvezna da sve to opet nije sjelo na leđa već dokazanog Bruce Willisa. Njegov nastup je ono što doslovce spašava cijelu stvar od obične repeticije (bez obzira na sve dodatke) i ovdje je bio na svom vrhuncu.

Vidjevši posljednji dio serijala, onaj kriminal po Rusiji, došlo mi je da zaplačem koliko je ovdje lagano nosio cijelu na ramenima, izvlačeći da čak i glupave scene tipa da McClane ubije lika ledenicom budu, ako ništa drugo, zabavne za gledanje.

Neki baner

Svjestan je toga bio i Harlin te je (poprilično pametno) i dozirao McClanea u početku filma (i kasnije) ubacujući svašta ponešto od radnje kako se publika ne bi zasitila lika koji već proživljava istu stvar drugi put. Njegova spretnost ili scenaristička, nemam pojma, no kad se danas pogleda konačni proizvod, nije baš teško zaključiti zašto je film i postao jedan od temelja akcijskog žanra 90-ih.

Raznolikost, dobar omjer u prikazu svega (uključujući i fino maskiranje da je dosta toga klišej) prošireni pristup akciji, pojačavanje spektakularnosti i sam intenzitet akcijskih scena (odlična upotreba minijatura pri eksplozijama – da se spomene) te upotreba hrpe poznatih lica (od čega se neki mogli biti i puno bolje iskorišteni) – sve prednosti koje čine jako dobar film, ako ništa drugo, ali ujedno i vraški zabavan te neobičan blagdanski film.

No, dobro, dok ćemo mi sjediti u našim naslonjačima i klopati finu hranu, netko treba sređivati i zločeste dečke te spašavati nevine ljude. Pa makar i na Božić.

Photo/Izvor: Deckardov kutak
Neki baner