Unimpressed by a lot of s**t

Puno puta smo svi zasigurno čuli starije mudrace u fazonu „Vidjet ćeš kad dođeš u određene godine…“. Moja mladost i životna znatiželja rugale su se istim kontekstima. Pitala sam se što li im se svima dogodilo da ih je život prestao fascinirati. Pa…evo, s godinama složila sam i ja, otprilike, neku predodžbu o tome.

Predaja „normalnom“

Osim što nas balkanski odgoj, umrtvljeni školski sustav i bezbroj odraslih besmislica svakodnevno programiraju na moderno robovlasništvo i život po tuđim postavkama, izgleda da je u tim procesima izgubljena svijest o vlastitoj ulozi, moći, svijesti i odgovornosti.

Kad kažem moderno robovlasništvo, mislim na ropstvo odnosa. Ropstvo karijere. Ropstvo ideja. Ropstvo percepcija. Ropstvo svemu što društvo nalaže da je „normalno“.

Ropstvo u kojem sve nekako gubi vrijednost, pa i sama humanost. Ropstvo u kojem vrijednost dajemo bezvrijednim pojavama. U zadnje vrijeme, lokalne i globalne okolnosti itekako pokazuju da to „normalno“ baš i ne štima previše.

Centralizirano dajemo vrijednost i moć bezvrijednim idealima i idejama, kako bismo naposljetku, opet završili s granatiranjem humanosti upravo od te strane kojoj smo dali moć. Jadne igre moći plaše sitne duše igrama gladi. Prilikom čega, kako to inače biva, na površinu izranja sva ljudska plitka sujeta, slabost i bojažljivost. Od gladi, od smrti, od neimaštine.

Čega se bojite dok ste siti gladni, dok mrtvi živite i dok imate sve, a ništa nemate? Zvuči li ovo rezignirano?

Aktualne okolnosti vrlo lako povuku na stranu rezigniranosti i fazona unimpressed by a lot of s**t. Prazne police brašna i luđački shopping joda nekako bacaju u tu atmosferu. Čovječe, koliko je tragično kad zalihe talože oni već nakrcani zalihama. Zalihama svega, samo ne zdravog razuma.

Beznađe krajnosti

Stoga, pravi je izazov izbjeći metak ravnodušnosti i rezigniranosti u aktualnim zbivanjima. Po meni, veća suprotnost životu od same smrti, jesu upravo ravnodušnost i rezignacija.

Možemo zatvoriti oči i trovati se lažnom pozitivnošću, ali i dalje svakodnevnica većinskim dijelom vrvi umrtvljenim, beživotnim i rezigniranim licima. Nasuprot njima, tu i tamo iskaču kao pop up-ovi na zaslonu, fake life brijači, skriveni iza materije, zbog koje misle da su netko.

Opsjednuti tuđim i vlastitim računima -vrijednosti issues all over. I eto, ovakvim pogledom na kontraste i krajnosti kojima svjedočimo, vrlo je lako doći do stanja unimpressed by a lost of s**t.  I, da. Sve me teže nešto ili netko zadivi.

Sve me teže impresioniraju. Sa svojim razvikanim prezentacijama dok iza njih stoje slabašne niti razno raznih kompleksa. Titule sa i bez pokrića. Karijere bez stvarnog doprinosa. Skupi volani sa nevaljalim motorima. Trule energije napucane vanjštine. Razmahane slike destinacija bez trunke prisutnosti. Mrtvilo bez stvarnog doživljaja. I tako dalje.

Ravnoteža = stvar pogleda i percepcije

Eh, da. Takvim stavom, uvidima, predodžbama i predrasudama teško da se može zadržati znatiželja, energija i elan prema ikome. A,  u prvom redu, prema samom životu. Svi kad tad upadnemo u stanje u kojem nas preuzme kolektivna pasivna histerija i nemogućnost. Osobito ako blisko svjedočimo takvoj okolini.

Pa je pravi izazov, preusmjeriti misli i stvoriti novi pogled, novu percepciju stvari. Pravi je izazov stvoriti ravnotežu koja će nam služiti, a pritom neće predstavljati samozavaravanje. Ravnoteža bi značila ne zatvarati oči na realno stanje stvari, ali ipak, zadržati i stvarati sitnice koje život znače. Sitnice poput znatiželje koja neće dozvoliti da na prvi pogled osudimo i prosudimo nekog ili nešto. Otvorenost koja će dopustiti da nas netko ili nešto fascinira. Razumijevanje koje će nadvladati osude.

Svijet je preraznoliko mjesto da bismo postali i ostali tupi i indiferentni. Svijet i priroda i dalje vrve čudima. Čudima koje ljudski fokus uzima zdravo za gotovo. Okolnosti nas, ako ničem drugom, svakodnevno uče da ništa i nikog ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo. Na tim postavkama, teško da će nas išta prestati fascinirati.

Unimpressed by a lot of s**t, but not by all the s**t

Ok je biti unimpressed by a lot of s**t. Sve dok to ne znači by all the s**t. Razumijem starije mudrace što ih je dovelo do rezigniranih propovijedi koje tako ponosno govore mladeži. Na razumijevanju ću jedino i ostati. Iskustvu, koliko god bilo negativno, ne bismo trebali dozvoliti da uništi potencijal novog jutra.

Ne bismo trebali dozvoliti da ičija, pa ni vlastita dosadašnja iskustva, projiciramo u svoju stvarnost. U svoju sadašnjost. Učenje na tuđim i vlastitim primjerima, da. Preuzimanje uvjerenja da su ona jedino što postoji, ne. U protivnom, zaglavit ćemo u zatvoru najgore vrste.

Stoga, i dalje se rugam apsolutnosti tuđih izjava i uvjerenja. I dalje se rugam siromaštvu ljudskih horizonta. I dalje se rugam svima koji ispred potencijala, prednost daju ustajalom iskustvu. U svim segmentima života. Rugam se ponekad i sebi –  kad dopustim da me iskustvo zaslijepi toliko da ne vidim potencijal. Jer ga ima. U svakom novom danu. Kažem, ok je biti unimpressed by a lot of s**t. Sve dok to ne znači by all the s**t.