Suočena s činjenicom da ništa od onog u što je vjerovala čitav svoj ljudski život nije istina, Evelin se počela privikavati spoznaji, da više nikad, ništa neće biti isto.
Više nikad neće živjeti kako je navikla. Uspomene koje je imala bile su posve lažne. Vrijeme kao takvo, shvatila je, samo je izmišljen pojam kojeg svatko tumači na svoj način. I čitav je svemir samo jedna te ista energija koja se prelijeva iz jednog oblika u drugi.
Ima braću. I ta braća je žele ubiti.
Kraljica je Monarhije koja je veličine ako bismo je opisivali riječima, međugalaktičkih dimenzija, ali se s jednog kraja svemira, do nekog drugog kutka prijeđe u tren oka, jer samo pomisliš da si tamo i tamo si.
A Zemlja… Zemlja je samo jedna plava planeta, koju su tvorci odredili da bude knjižnica znanja i bogata vrstama bilja i životinja. Da bude dom svim stvorenjima svemira. Da bude utočište.
Kad su svrgnuti i ubijeni njeni roditelji, jedni od stvaraoca samog svemira, Evelin je pronađena ošamućena i prestravljena nad njihovim tijelima koja su se pretvorila u kamen.
Optužena je za ubojstvo i osuđena na smrt. Ali smrt kakvu nije mogla pojmiti. Jer ubiti Božanstvo, nešto je za što se do smrti njenih roditelja, smatralo nemogućim.
Od energetskog zarobljeništva spasili su je George (njen stariji, iako izgledom mnogo mlađi brat, Pater Johnes i njen suprug Damien).
Dok je boravila u izgnanstvu a njena pomahnitala braća, željna osvete, tražila je u svakom zakutku svemira, Pater Johnes i George uspjeli su dokazati ostalim “Drevnima” da Evelin nikako sama nije mogla učiniti takvo zlodjelo i da je na snazi bila duboka, tamna energija, koja se toliko uspješno prikrivala, da ni nakon pet tisuća godina, nisu uspjeli dokučiti kako su zapravo Njihova Visočanstva ubijeni.
Još uvijek skrivena, ali zapravo pred očima sviju, živjela je mnoge ljudske živote, u samom srcu svemira – na Zemlji, sve dok nije došao trenutak da se vrati na tron Monarhije iz koje je nepravedno protjerana.
Pred njom sada je bio važan zadatak, prihvatiti tko je, prisjetiti se svega što je bilo potisnuto duboko u njenom umu, postaviti se na krhke i uplašene noge, ruku pod ruku sa svojim suprugom i bratom i pronaći prave ubojice svojih roditelja.
Ali prije svega morala se dokazati Drevnima…
-“Kamo me vodite?” – pitala je uplašeno ali nitko joj ništa nije odgovarao.
Damien je tiho koračao uz nju dok je čitava garda visokih, snažnih vojnika stupala pored nje. Znala je da je još pod Damienovom kontrolom i da je put pred njom opasan ali neizbježan.
-“Ljubavi?” – preklinjala je.
-“Znam da te strah.” – pogledao ju je i govorio joj mislima. – “Ali nemaš se čega bojati. Ti si ta. Odabrana. Jedina, prava, istinska Kraljica.”
Hodali su dugim kamenim hodnikom, osvijetljenim tek pokojom bakljom. Nije ni bila svjesna trenutka kad su je izvukli iz njegovog zagrljaja, odjenuli i krenuli s njom niz skriveni prolaz iza uzglavlja njenog kreveta.
Koračala je bosa, ali nije joj bilo hladno. Na sebi je imala dugu bijelu, lepršavu haljinu, ali se osjećala golo i izloženo. Međutim nijednom od vojnika nije padalo na pamet da je uopće pogleda. Znala je to osluškujući im misli.
-“Oni su tvoja garda, iako se trenutno ne osjećaš previše sigurno uz njih. Nitko ti neće nauditi.” – čula mu je misao, ali nije ništa odgovarala. Shvatila je da jedan dio svog uma može zaključati samo za sebe i u taj dio vlastitog uma se sakrila.
-“To što upravo radiš, odlika je Božanstva.” – osmjehnuo joj se, podigao joj bradu i poljubio je, a tad je kao i njena garda nestao. Našla se sama na rubu stijene. Isprva prestrašena. Zbunjena. Osvrtala se, pokušavajući dokučiti gdje su nestali, gdje je nestao hodnik kojim su koračali i koji se činio beskrajno dug.
“Iluzijo okani me se!!!” – vrisnula je i zakoračila naprijed, ne bojeći se provalije ispred sebe. Srce joj je sišlo u pete dok je radila taj korak, ali tren zatim bila je ponovno u onom kamenom hodniku obasjanom bakljama. Samo je tamo bila sama.
Odjednom je osjetila nalet studeni.
“Vjetre! Pokaži se!” – naredila je, ali zauzvrat je dobila orkanski udar zraka u prsa. Boljelo je, ali nije ustuknula. Čvrsto je stajala na nogama. Sigurna u sebe.
“Vjetre! Pokaži se! Naređujem ti!” – vrisnula je ljutito, a Vjetar ju je bacio na stijenje.
“Tko si ti da VJETRU naređuješ?” – pred njom se pojavio vrtlog.
“Ja sam tvoj početak i tvoj kraj. Bez mene si NIŠTA. Bez mene si SMRTAN! Ili se pokori – ili nestani!” – vrisnula je i Vjetar udarila nazad svom njegovom snagom, tri puta jačom i opakijom.
“Vračam ti tvoje jalove udare – Vjetriću.”
“Ti odista jesi moja Kraljica.” – pred njom se pojavi mladić, lijep kao slika i proziran kao duh, te joj se nakloni.
“Vjetre…” – nakloni se ona i tisuću iskri frcne između njih te ona osjeti navalu snage kakvu nikada nije. Jedan dio Nje same, iskonske Nje vratio se u njene žile.
“Put pred tobom je dug moja Kraljice. Ali znaš da gdje god pošla tvoj sluga ide s tobom!” – nakloni joj se duh.
“Nema ničega na tom putu čega bih se plašila, znajući da si uz mene.”
“Znaš li Koga još tražiš moja Kraljice?”
“Znam Vjetre. Tvoju Sestru Zemlju, Tvoju sestru Vodu i tvog brata Vatru.”
“Kad ih pronađeš i pokoriš iz zlatnih ćeš zdjela nektar piti i ljudska i slaba više nikad biti.” – izgovor Vjetar i nestane…
“A ja? Tko sam ja?” – upita ali ne dobije više odgovora. Osjeti samo da je netko u stopu prati, okrene se i pogleda samoj sebi u oči…
“Dobro mi došla Bjelino.” – pozdravi je njena slika i prilika.
“Još bolje te našla Tamo.” – odgovori Evelin i zatvori oči, znajući da bitka za vlastitu dušu tek počinje.”
To be continued…
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com