Biti svoj u svijetu koji konstantno pokušava od vas napraviti nešto drugo je najveće dostignuće.
Ralph Waldo Emerson
Skrolanje mi je postalo svojevrsna jutarnja rutina dok ispijam prvu kavu. Već danima se piše o izboru najuzornije hrvatske seoske žene. I onda naletim na naslov jednog portala koji bode oči. Barem meni. „Znate li vi neku uzornu seosku ženu?“
Pročitam ponovo naslov. Ne, dobro sam pročitala. Molim??? Neku? Uzornu?
Znate li neku “Uzornu, seosku ženu”
Ma ajde molim te, a tko je to mjerodavan da ocjenjuje uzoritost bilo koje žene, a posebnu one koja cijeli život radi i živi na selu i od sela? Po kojim mjerilima? I po čijim to kriterijima? Što uopće oni znaju o životu istinske seoske žene i životu na selu?
Selo. Ptičice pjevaju, tratinčice rastu. Svjež zrak od kojeg pucaju pluća. Lagani povjetarac njiše grane obližnjeg šumarka stvarajući u krošnjama novu, samo njemu znanu melodiju. Kruha i mesa u izobilju.
Ona, vlasnica svog OPG-a, silazi sa novog John Deera, ulazi u svoj Mercedes i ide na nokte u obližnji kozmetički salon. Kasnije će svratiti do udruge čija je predsjednica, a nakon toga na nekoliko kavica sa prijateljicama. Idila uzorne seoske žene. Ili tek nedostižan san prosječne seoske žene?
Sajam taštine i zlobe
Vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom, ali uvijek su mi svi ti izbori za ljepotu ili kako god se zvali, bili nekako degutantni. Možda će zazvučati i previše oštro, ako kažem da su me uvijek podsjećali na svojevrstan sajam.
Procjenjivanje. Odvagivanje. Pogađanje. Istina, na sofisticiraniji način. Danas su ionako rukavice nezaobilazni modni dodatak, u svim segmentima.
Žena na pozornici, nebitno bila ona u kupaćem kostimu ili u narodnoj nošnji, prolazi ispred žirija i publike koji je ocjenjuju i procjenjuju. Traže joj nedostatke. A ona se smješka, nastoji se prikazati u što boljem izdanju. Mir u svijetu. Povećanje poljoprivredne proizvodnje. Naglasak na domaće, prirodno. Moderni, dobro upakirani marketing. Multitasking žena.
Zašto to radiš?
Ženo, zašto to radiš? Što želiš dokazati sebi ili drugima? Da vrijediš? Da si bolja od drugih? I zašto nam cijeli život treba to neko prokleto dokazivanje i priznanje od drugih, od okoline, da vrijedimo, da smo sposobnije ili ljepše od drugih?
Treba li nam lenta da bismo to stvarno bile? I koliko će ta superiornost trajati? Dok ne skinemo lentu i dok mediji ne počnu pisati o nekoj drugoj, možda uzoritijoj i superiornijoj od nas?
Nakon prošlih izbora uzorne seoske žene čitala bih komentare na pobjednicu i prve pratilje. Pljuvanje i ismijavanje na račun izgleda: em su debele, stare, mogle su popraviti zube… Da, mogle su. Da bi zadovoljile te neke spodobe iza tastature kojima je izgleda jedina briga kakve zube ima tamo neka žena na pozornici, iz neke vukojebine za koju nikada nisu ni čuli. O čijem životu ne znaju ama baš ništa.
Jasno mi je da se izborom najuzornije hrvatske seoske žene želi prikazati ženu kao sposobnu poduzetnicu koja živi i radi na selu i aktivna je u mnogim društvenim segmentima. Moderna žena. Koja sve stigne. Kojoj muž ili svekrva nisu za vratom. Koja nije samo u kuhinji, svinjcu ili štali.
Lijepo zamišljeno. Ali…
Photo by Tim Mossholder
Stvarni život stvarne žene
Hrvatska je mala zemlja sa još jako puno ruralnih sredina u kojima je život sve samo ne idiličan onako kako ga zamišljamo. Kada u sve dodamo i činjenicu da smo i dalje vrlo patrijarhalno društvo, onda se moramo zapitati kakav je zapravo život žene u tim sredinama?
Jer selo nije samo novoproglašeno prigradsko naselje u kojem su se do jučer hranile i krave i svinje, a danas susjed prijavljuje susjeda ako popodne kosi travu. Ne dao Bog da koji farmer u obližnje polje izveze gnoj; telefon komunalnog inspektora užari se od poziva. Ali bismo zato svi htjeli domaće i prirodno na svojoj trpezi.
Znate li da u tim malim, ruralnim sredinama još uvijek žive žene koje nemaju ni mirovinsko ni zdravstveno osiguranje jer obitelj smatra da ima dovoljno za starost? Jer sve je to (imanje) ionako njeno (iako ništa ne glasi na nju). Mislite da je glupa? Ne, nije glupa, samo je žrtva odgoja i sredine u kojoj živi. Pustila korijenje i ne zna kako dalje, a sve u njoj vrišti.
Znate li da žena na selu, koja stvarno živi od rada na imanju, ustaje ranom zorom i ne staje do kasno uvečer jer još nije dovršila sve što je trebala taj dan? Većina njih nikada nije imala ni vremena a možda ni novaca za kozmetičara, o noktima da ne govorimo.
Godišnji odmor često je nepoznanica. I bez obzira na njeno obrazovanje, ona je istovremeno i kuharica, odgajateljica, čistačica, vrtlarica, veterinarka, ekonomistica…da ne nabrajam dalje.
Jer ako želi živjeti od rada na selu i ako želi da joj imanje opstane, ona mora biti dio svega toga. Svaki dan, svaku minutu toga dana. I svakoj od njih skidam kapu do poda. Takve žene ne sudjeluju na navedenom natjecanju, ili vrlo rijetko sudjeluju. Gotovo nikada ne pobjeđuju.
Gaze ih jer su sa sela
Koliko puta su naišle na omalovažavanje samo zato što su sa sela? Koliko puta ih je neka uredska persona promotrila od glave do pete kada bi čula odakle su?
Hej, curo, ono što ćeš jesti za ručak možda su baš proizvele ruke osobe koja je pred tobom i koju procjenjuješ na osnovu garderobe koju ima na sebi i mjesta u kojem živi. Koju omalovažavaš i samim pogledom.
Možda je ta osoba i školovanija i elokventnija od tebe, ali eto nije se obukla po najnovijem trendu. Patetična sam? Ne. Uopće. Samo još jedan primjer naših predrasuda.
A onda organiziramo izbor najuzornije seoske žene. Licemjerno ili ne? Jesmo li ikada čuli za izbor najuzornije odvjetnice, menadžerice, doktorice, s tim da one šeću pozornicom a žiri ih ocjenjuje? Ja se ne sjećam. Ispravite me ako griješim.
Photo by Tim Mossholder
Onda, znate li NEKU UZORNU seosku ženu?
Ja ih znam. I sve su uzorne. Ne samo neke. I ne samo one na selu. I ne samo one što se bore za lentu. Uzorna je svaka žena koja živi od svog rada najbolje što zna. Koja drži do sebe. I koja nema potrebu da bilo kome dokazuje da je bolja, tj. uzoritija od drugih.
Kojoj ne trebaju izmišljena natjecanja i manifestacije da bi dokazala svoju vrijednost. Po nečijim kriterijima. Bez obzira živjela u selu ili u gradu. Ona je Žena, sa velikim Ž. I ne treba joj lenta da bi toga bila svjesna.
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.