Violeta

“Svako vidi onako kako mu se gleda i čuje onako kako mu se sluša”, govorila je moja komšinica Ljubica svojoj ćerki Violeti. “Ti gledaj sebe i slušaj mene”, nerijetko bi dodavala, uz strog izraz lica i veoma svečan ton. Violeta je bila lijepa, vitka i lepršava kao ljetnji povjeratac. Od kako sam znala za sebe majka joj je tražila je muža, pa je svaka priča počinjala i završavala se nekom dosjetkom u vezi sa tim.

Voljela sam da idem kod Violete iako mi je majka branila-zbog njenog “sumnjivog” morala i broja različitih automobila koji su je kući dovodili tačno u ponoć. Mislim da nikad nije ostajala duže jer je Ljubica tako zahtijevala i ova je to poštovala. Ja to, naravno, nikad nisam vidjela jer sam u to doba spavala, već sam uz jutarnju kafu moje majke sa ostalim komšinicama doznavala razno-razne priče o Violetinim udvaračima i o njoj samoj. “Namiguša, leptirica, kaćiperka”, neki su od naziva koje su joj dodavali pored zvaničnog imena. Ponekad, kad bih upitala majku što znači “namiguša”, dobila bih ćušku i opasku da sam nevaspitana.

Za mene, kao i za ostale djevojčice iz mog komšiluka Violeta je bila ideal ljepote, gospodstva i smjelosti. Jedva smo imale po deset godina, no ustaljena podrazumijevana ženska ponašanja nisu nam bila zanimljiva. Čitale smo neke feminističke romane koji su bili zabranjivani u ono vrijeme i činjelo se da sve što želimo da postanemo je Violeta. Tada se sanjalo o velikim ljubavima i snažnim ženama. Šaputale su se bajalice pred spavanje za velike snove i slobodne misli. Ili sam samo ja tako posmatrala stvari-ne znam.

Uglavnom, sve smo željele da imamo duge vitke noge poput njenih, dugu crnu kosu, uski uvijek pojasom opasani struk i bujno poprsje.

Neki baner

Dozvoljavala nam je da sjedimo u njenoj sobi, šminkala nas je i plela nam pletenice. Puštala nas je da slažemo njene vještačke nokte koje je bojala u crveno i nabavljala kod kineza. Ponekad nam je dopuštala da podignemo slušalicu njenog fiksnog telefona i na njen znak opet je vratimo u ležište.

To je zabavljalo i nas i nju. Nju, sad bih rekla mnogo više, jer je nas zabavljalo sve što je ona radila i onda kad nismo znale zašto podiže i spušta slušalicu i kako uopšte zna ko je sa druge strane. Cerekala se tome, uz objašnjenje da će doći i naše vrijeme u kojem ćemo morati da naučimo tajne zavodjenja.

Veoma rijetko, jedva da mi je ostalo u sjećanju, dozvoljavala bi mi da između uha i kose nanesem njen “Trump” parfem, koji je mogao da se kupi samo u Robnoj kući i koštao je čitavo bogastvo.

Znala sam satima posle toga da pričam sama sa sobom posmatrajući se u ogledalu i oponašajući njene pokrete.

Sve ostale djevojke njenih godina, bile su ljubomorne ili stravljene njome. Pričalo se da nijedna ne može da nađe momka, jer je svaki bio opsednut Violetom. Jednom sam čula da se ona i Ljubica bave crnom magijom i bacaju vradžbine na ostali svijet. Nekoliko dana sam prestravljeno prolazila pored njihove kuće, no Ljubicin “patišpanj” preliven šećerom u prahu uvijek mi je tjerao strah od takvih priča a Violetina nasmijana pojava djelovala je na mene očaravajuće.

Jedva sam čekala da odrastem i da počnem sa njom da dijelim “tajne” o kojima nisam imala pojma ali sam slutila da su veoma važne i velike.

“Violeta je završile škole”, hvalila se Ljubica, “govori strani jezik, radi u opštini”.
“Violeta je dobila povišicu i izašla je u “nedeljniku” kao uspješna žena.”
“Olajavaju mi dijete, izrodi, a ona sunce jedino majkino.”

Sa trinaest godina, kad sam se smrtno prvi put zaljubila, jedva sam dočekala da joj se povjerim. Po mom mišljenju, bila sam dovoljno odrasla i spremna da prevaziđemo sve dječije teme. Vjerovala sam da ona zna sve o tome i da ću konačno moći da joj kažem: “Da i ja to znam”.

Bila sam razočarana, tužna i uvrijeđena nakon što me je jedva saslušala pa me savjetovala da učim umjesto što mozak trujem glupostima.

“Ljubav ne postoji”, rekla mi je Violeta, “to su izmišljotine naših majki, mučenica, koje i same znaju istinu ali je kriju i od njih i od nas.”

“Ljubav ti truje um, sputava ti želje, muti ti razum. Da bi uvijek ostala pribrana i svjesna života, ne smiješ nikad sebi da dozvoliš te budalaštine”.

Sjećam se jasno tog trenutka, tog dana, te godine, kad je Violeta zauvijek prestala mome umu da bude uzor bilo čega.

Sjećam se njene čiste svjetlucave kose, ozbiljnog lica i vjerovanja u ono što je izgovarala. Sjećam se čajnih kolutića na njenom noćnom stočiću, bijele zavjese koja je pregrađivala kuhinju od dnevnog boravka, sjećam se Ljubicinog tužnog glasa pri pozdravu na izlazu i mjesečine. Možda je samo meni djelovala tužna, jer sam vjerovala da joj je žao što me više neće gledati iako nije imala pojma što se odvija u mojoj glavi.

Nijedna priča o Violeti, tokom mog odrastanja, nije mogla da pomuti moju opčinjenost njome, no ipak ona je to prekratila u par rečenica. Ja sam vjerovala da ona sve što radi, radi iz ubjeđenja u princa i opravdala njene žabe, dječački čistom emocijom. No, svako vidi onako kako mu se gleda i svako čuje onako kako mu se sluša-govorila je Ljubica.

Možda sam mogla da podnesem, da ona ne vjeruje u ljubav-ali da ljubav ne postoji za mene je bilo bolno, tragično i nemoguće. Ja sam sa trinaest godina odabrala misao da će samo ljubav spasiti svijet.

Kasnije sam odrasla.

Ponekad, dok sam rasla i bivala razočarana razno-raznim dešavanjima iz mog ljubavnog života pomišljala sam da je možda bila u pravu. No ne snažno i nikad istinski.

Kasnije se udala.

Čula sam da je skopila brak sa nekim lokalnim tikvanom, koji je bio više bogat nego lijep i duplo stariji od nje.
Čula sam i da je dobijala batine od njega, i da je imao mnogo Violeti pored nje.

Ona nije znala da sve prolazi ako nemaš smisao.
Imala je sve, osim snova. Imala je sve, osim sebe.

Neki baner

Danas znam, da su njena ludila bila teža nego što je djelovalo i da je njena pojava bila prazna i preplašena. Osmijesima je krila strahove od življenja a jedino što je trebala da uradi je da se prepusti.

Na kraju, jedino nam ljubav ili strah određuju životni tok.

Rijetko sam je srijetala. U prolazu je umjela da mahne i dalje zavodljiva, i dalje lijepa i dalje nasmijana kao nekad u mom djetinjstvu.

Nikad više nisam poželjela da budem kao ona, ali sam poželjela da svojoj djeci nikad ne kaže ono što je meni-kad sam joj uzbuđeno hitala u sobu radi važne vijesti.

Svako vidi onako kako mu se gleda, i svako čuje onako kako mu se sluša.

Vaša Jo.

Neki baner