„Više me ne boli, sad sam samo ravnodušna.“

Iskreno, nikom ne želim ovu misao. Budući da sam izuzetno loša u održavanju površnih odnosa, one intenzivne poznajem jako dobro. A, zna se da u intenzivnim odnosima, dramatičnost kao da je neizbježna. Drastični skokovi od bliske fatalne povezanosti do udaljene ravnodušnosti. Od zapaljene vatre do smrznute tvrđave. Od žile kucavice do utrnulog tijela. Što nije i jest ravnodušnost i koji je put do nje?

Što nije ravnodušnost?

Ravnodušnost nije dokaz da ti više nije stalo. „Svejedno mi je“ najčešće nije tvoj put osobnom miru i dokaz da si nešto prebolila u potpunosti. Prebolila si kad te obuzima zahvalnost bez zamjerki za sve i svakog do čega i koga ti je bilo stalo. Nije ti više stalo kad istinski puštaš sve što je bilo, a više nije. Utišanim i pasivnim zamjerkama, ravnodušnost zna zadržati sve što je bilo. Ne-oprostom.

Priča se da od mržnje do ljubavi nije dalek put. Kažu da neki ljudi, kao najgoru kaznu, i ne zaslužuju mržnju, već ravnodušnost. Pa koriste tu tupost kao tihu osvetu posvećenu svemu i svima što ne mogu prežaliti ili promijeniti. Međutim, kažnjavati drugog u stanju u kojem truneš samo ti i nije neki pothvat.

Neki čak i zagrle stanje ravnodušnosti kao dugo priželjkivani mir. Ali, postoji fina razlika između iluzije mira i puke dosade. Istinskog spokoja i posljedičnog mrtvila. Kako prepoznati razliku? Može se imati mir, a pucati od strasti i doživljaja. Što je veći nedostatak strasti i doživljaja, tu je bliža ravnodušnost. Što su jače prigušene zamjerke, dalji je oprost i bliža je ravnodušnost.

Kako se dolazi do ravnodušnosti?  

Nema apsolutne istine ni odgovora na ovo. Postoji samo prostor za opisivanje te tuposti iz subjektivnog i osobnog stajališta. Ponekad, možda i vrlo često, teret prošlosti je taj voz koji nas vodi na putovanje ravno do destinacije ravnodušnosti. Nagomilana nemila iskustva koja nalikuju jedno na drugo. Opetovana očekivanja za opetovane likove koji nas upoznaju sa svježim razočaranjima.

Neki baner

Što naposljetku rezultira gubitkom vjere u drugačije ishode, iscrpljenošću osjetila, sljepoćom za drugačije stvarnosti… I tako dalje, i tako dalje. Sve to slaže slagalicu ravnodušnosti. Krajolik je to u kojem se emotivno polako umire. U tim slikama zna se dozivati čak i bol. Ili tuga, ljutnja, bijes, gorčina. Bilo koja senzacija koja bi podsjetila na živost. Na život. Neki bi rekli da su ih drugi doveli do ravnodušnosti. Međutim, samo vlastita unutarnja stanja i emocije mogu nas dovesti do istog. Ravnodušnost je možda stanje kad se iscrpimo vlastitim osjećanjima. I, ludost je kriviti ikog drugog za to.

Kako kad se zbog drugih osjećamo tako i tako? Ne znam ni ja. Još uvijek učim u potpunosti ovladati vlastitim mehanizmima. Ali, duboko vjerujem da su emocije u meni pod mojoj kontrolom. Što onda činiti kad se iscrpimo vlastitim osjećanjima? Stati. Napraviti reset misli. Obratiti pažnju na scenarije koje vrtimo u glavi. Kakav film slažemo. Što nam guta većinski dio pozornosti. I preusmjeriti režisiranje, produkciju i prikazivanje vlastite stvarnosti.

Da, razočaranja su put do ravnodušnosti. Ali, opetovana razočaranja samo su dokaz tvojih opetovanih, krivo usmjerenih, očekivanja. Ono što će biti ne treba biti repriza onog što je bilo. Prošlost može služiti kao škola za svojevrstan oprost, ali ne i kao kočnica svemu što slijedi.

Što ravnodušnost jest?

Ravnodušnost nije život čak ni na kapaljku. Ravnodušnost je ignorancija života. Ravnodušnost je možda čak i nemogućnost ili dugo odlaganje potrebnog oprosta. Ravnodušnost je kao tijelo bez srca koje kuca. A puca. Tupa utrnulost u kojoj nema micanja. Nema pomaka. Nema promjene. Svaka negativna emocija u stanju je transformirati. Oblikovati.

A, ravnodušnost te stavlja na pauzu. Na nepostojanje. Na nebivanje. Ne daje ti ništa, a oduzima prilike. Prilike za nove škole, spoznaje i početke. Ravnodušnost nema veze ni sa snagom ni sa otporom. Čak i u otporu ima više emocija. Hej, pa čak i stijene oblikuju valovi. Stoga, neka te i boli. Dozvoli si bol. Dozvoli si sve valove života. I bježi od ravnodušnosti i ravnodušnih ljudi. Zemlja nije ravna ploča, a nije ni duša. Nisi ni ti. Nije ni život.

Neki baner