Volonteri u rukavicama…

Iskreno ću i u glavu reći svoje mišljenje – Ljudi koji sve rade samo zbog novca nikada ne dospiju daleko.

Zvučim okrutno, zar ne? Osuđujem rekli biste. Pa svi mi živimo od svog rada, nije li tako? Pojedini i od nerada, nadodat ću, pa čemu onda ovakva izjava? Mora da sam pobrkao lončiće… ili možda ipak nisam.

Nikada nisam skrivao da uživam u svojim pomalo hedonističkim sklonostima, smatram da u tome nema ništa loše, ali isto tako se nikada nisam bojao zaprljati ruke, bilo da se radi o građevini s ocem i djedom ili nabrijavanju mojih motora. Ima nešto u mirisu ulja i pivama s frendovima u garaži, dok masnih ruku grabite ćevape s lukom i podrigujete se k’o neotesane gorile. S natjecanjem ‘ko će glasnije i odurnije. Da, priznajem – seljačina sam u duši i time se ponosim.

Taj svijet unutar garaže nije ništa što bi ženama bilo ugodno, jer drage moje tu vam i nije mjesto.

Ljeti radim u vrtu, voćnjaku, vinogradu. Nekad sam, nekad s frendovima. Flakserica i more trave ispred mene i udri. Ponekad samo nanašam kante s vodom i zalijevam paradajze po pasjoj vrućini iako je već 10 navečer i trebala bi ta sparina bar malo popustiti. U sebi kunem i vrt i paradajze i pola familije, ali radim. Kad kasnije sjednem na terasu i napravim salatu s plodovima iz vrta, nekako budem ponosan na sebe. Tako nam je svima.

Volontirao sam u životu često. Nekada sam se posve slučajno zatekao na nekim mjestima gdje je ljudima trebala pomoć, nekad sam odlučio da ću negdje pomagati i nekako doprinositi. Kada bi mi i ponudili naknadu – odbio sam. Nema tu čak ništa plemenito, jednostavno smatram da ako nešto dajem iz srca, kako bi se reklo, onda za to ne trebam tražiti naknadu. Ljudi koji pomažu drugima ili nešto rade s figom u džepu, nisu iskreni i ne bi se smjeli zvati volonterima.

Osobito prezirem volontere čija „dobrota“ ide jedino i isključivo kroz godišnju plaću. Razumijem naknadu za prijevoz, razumijem dobivanje gableca, ali pričati da si volonter, a plaćen si basnoslovnim iznosima novca, po meni je cinično, bezobrazno i nehumano.

Možda se najviše zgražam nad kolegama piscima amaterima koji traže da ih se negdje objavi, da ih se prezentira, da im se pruži šansa koju im nikada nitko drugi ne bi pružio, da se u njih uloži vrijeme, trud, rad, lektura, prezentacija i koje se na kraju reklamira a onda nakon tjedan, dva, pet ili nekoliko mjeseci dignu nos, kao velike uvažene zvijezde i traže naknadu koja im nikada nije bila obećana.

Moram im nešto reći – Ako želiš biti tretiran kao pisac, onda budi pisac. Uloži u svoje obrazovanje, pokreni svoj blog, uloži u svoju prezentaciju i reklamu, potrudi se oko svog životopisa i pošalji eminentnim časopisima i portalima te navedi tarifu i uvjete pod kojima bi pisao. Možda uspije, a možda i ne. U svakom slučaju prvo trebaš puzati da bi znao hodati.

Ne možeš doći kao nitko i ništa i očekivati da ti se svi klanjaju. Ne možeš izvolijevati nešto što ti nije obećano i ne možeš nakon što ti je dano mnogo više no što si pružio, odlaziti šepireći se i pljujući po ljudima koji su ti dali priliku.

Znaš li zašto? Jer sve što pričaš govori isključivo o tebi, ne o njima.

Tako sam od mnogih za koje nikada nisam čuo, dok im naše uredništvo nije dalo priliku, čuo da je APortal ovakav i onakav. Svašta su napričali. I nakon tih priča su nestali s blogerske i kolumnističke scene. Portal je ostao stajati, uspravan i jači no prije.

Ljudi koji ovo vode, daju nesebično, svakoga dana, cijele godine. Ulažu svoje znanje, vrijeme, trud, dobru volju i naravno svoj novac u ovaj projekt. Iza njih ne stoji nitko.

Po njima nitko nema pravo pljuvati, osobito ne oni s nekom stranicom na Facebooku s par sto ljudi koji su sebi umislili da su „netko“. Srušit ću vam snove pa reći da niste. Niste.

Prijatelju vodim stranicu za promociju njegovog kafića. U nekoliko tjedana, plaćenim reklamama skupio je 12 000 fanova, znači li to da je i on sada zvijezda?

Zvijezda nisam niti ja, niti ću ikada biti. Možda sam trenutno među najčitanijim autorima, ali tko sam ja zapravo? Neki lik za kojega nitko nikad ne bi čuo, da nije dobio mogućnost ovdje prosipati svoju „Mudrost i patetiku“.

Nisam ni novinar ni bloger. Nemam adekvatno akademsko obrazovanje da bih se bavio pisanjem, jer studirao sam nešto posve drugo. Imam nešto svog životnog iskustva, sklonost filozofiji i mnogo, mnogo sreće što je jedna mlada žena vjerovala u mene.

To je sve. Radim ovo jer to volim. Za kruh zarađujem na posve drugi način. Ne kukam, ne plačem, ne izvolijevam i ne ucjenjujem brojkama o svojoj čitanosti. Zbog čega? Smatram da mi je dano ono što sa želio – pisati i biti čitan. Dobio sam to. Dobio sam priliku da bez cenzure kažem što mislim i da ispod toga stoji moj potpis.

Da sam želio za ovo biti plaćen poslao bih svoj životopis i svoje rukopise na adresu više redakcija i s njima pregovarao, kao što to pisci i novinari šalju i nama ovdje. Ako se s njima može dogovoriti suradnja koja zadovoljava obje strane to je odlično, ako ne, uredno i ljubazno pozdrave se ljudi, rukuju i svatko ide svojim putem.

Nema obješenog nosa, nema durenja i nema izigravanja lažne veličine.

Znači ako volontiraš – volontiraj. Ako želiš pisati za novac – onda piši za novac, negdje gdje su spremni tvoje pisanje i tvoje znanje platiti. Nemoj biti ciničan, dvoličan i površan.

Ako želiš biti volonter u domu za nezbrinutu djecu – budi volonter, ali nemoj svakoga dana obilaziti voditeljicu centra (vidio i čuo na vlastite oči) i jadikovati kako ti više tako ne možeš, kako je tebi silno teško i kako nemaš za kruh. Nitko te nije tražio, nitko te nije tjerao, nitko te ne drži tamo protiv tvoje volje. I nije ti obećano ništa što ti nije pruženo.

Osmijeh napuštenog djeteta, najveća je nagrada. Barem meni. Tebi ako nije, ti nisi volonter – ti si seljačina, samo ne ona s početka ove priče, već mnogo gora. Onaj oblik nečovjeka kojem je par samo osoba koja je na cesti, u kanti za smeće ostavila svoje tek rođeno dijete.

Možete si pružiti ruku, jer je pretpostavka da je i ta tražila naknadu za rađanje.

Marin