Za kišnu večer, preporuka jednog “realističnog” hororca

Grave Encounters (2011)

Grave Encounters je reality show koji snima, obilazi i traži duhove na lokacijama koje su iz nekog razloga proglašene ukletima ili zaposjednutima. Ekipa iza kamere je uhodana i spremna na sve, osim na susret s pravim paranormalnim stvarima. Njihova posljednja lokacija je zatvorena umobolnica, prava poslastica za snimanje, a kroz materijal se vidi kako takve emisije ustvari funkcioniraju.

Koliko god da to negiramo, ljudska fasciniranost mračnim stvarima prisutna je u svim aspektima naših života. Realne snimke svakodnevnih nesreća, napada i katastrofa u današnje su vrijeme dostupne jednim klikom miša, pa čak i ako postoji upozorenje da se radi o eksplicitnom snimku koji nije preporučljiv za sve, ne postoji ništa što bi nas spriječilo da otvorimo dokument i vidimo o čemu se radi.

Era “pronađenog” filmskog materijala

Prije trideset godina u kinima se pojavio film imena Cannibal Holocaust, čija je predstavljajuća norma bila lažni dokumentarac o plemenu ljudoždera u Amazoni. Prepun grafičkog nasilja, film je jako brzo dobio zabranu distribucije u nekoliko zemalja, a redatelja Ruggero Deadato našao se čak i pred sudom gdje je morao dokazivati kako je sve to samo film te da su svi glumci ostali živi i zdravi nakon snimanja.

Dvadeset godina kasnije, točnije, 1999 godine, pojavio se The Blair Witch Project, još jedan uradak koji se reklamirao kao pronađene snimke nestale grupe snimatelja amatera, a reklamna kampanja išla je tako daleko da je glumce proglasila uistinu nestalima, što je dovelo do nove kontroverze, ali i neočekivanog box office uspjeha slabo produciranog, praktički amaterskog filma.

Grave Encounters su još jedan izdanak novog, pretežno horor, smjera koji se u osnovi reklamira kao found footagematerijal. Ono što ćete u njemu vidjeti kompilacija je snimaka koje je napravila ekipa reality showa, Grave Encounters, dok je snimala posljednju epizodu. Materijal je sirov i u nemontiran, izravan u onome što prikazuje, i sniman kamerom iz ruke.

Da se film pojavio prije nekih dvadesetak godina vjerujem da bi bio instant uspjeh, ali ovako se uklopio u trend sličnih uradaka koji se reklamiraju na način koji sam vam opisao i slikovito opisuje kako je novi smjer unutar horor filmova, iako relativno mlad i neiskorišten, došao na granicu zasićenja. Jer, više nitko ne vjeruje promotivnim materijalima, a sve što jedan takav uradak može izvući na bolje mjesto jeste ono kako je napravljen, što je u ovom konkretnom slučaju posao tek djelomično dobro napravljen.

Reality show

Grave Encounters je reality show koji snima, obilazi i traži duhove na lokacijama koje su iz nekog razloga proglašene ukletima ili zaposjednutima. Ekipa iza kamere je uhodana i spremna na sve, osim na susret s pravim paranormalnim stvarima. Njihova posljednja lokacija je zatvorena umobolnica, prava poslastica za snimanje, a kroz materijal se vidi kako takve emisije ustvari funkcioniraju.

Par govornika koji daju opće činjenice, par „slučajnih“ svjedoka, par pravo postavljenih kamera i par maštovitih kutova snimanja od svega toga rade vrhunski materijal za prosječnu televizijsku epizodu, što je i glavni plan naše ekipe. Sve dok se ne dogodi interakcija s pravim stvarima. Do polovice filma stvari se odvijaju bolje od očekivanog jer glumci imaju poprilično opušten nastup, lokacija snimanja je dobra, ponegdje odlična, a dobar detalja su i „trikovi“ kojima se služe da stvore napetost. Problem se počinje javljati u drugoj polovici kad krenu paranormalne stvari.

Zlatno pravilo ovakvih uradaka jeste manje je više, ili izgrađivanje napetosti na onome što zamišljamo, a ne vidimo. Encounters dodaju vizualno u malim, dobro ograničenim količinama, no ruše vlastitu logiku brisanjem vremenskog trajanja. Realni snimci imaju realni tijek vremena, pa iako je ideja intrigantna, ostaje nerazjašnjena (jedna noć ustvari je tri cijela dana) i time neshvatljiva.

Uobičajena drhtava kamera ovdje je umjerena, sve važno je vidljivo, na granici da bude nevidljivo, ali izostaje učinak spontanosti jer kroz dijalog, glumu i kutove snimanja osjeća se koordiniranost kako se ništa ne bi propustilo, a iz toga je očito da autori nisu htjeli da budu optuženi za prodavanje mačka u vreći. Horor komponente su dobre, gotovo tradicionalne (duhovi, umobolnica, razni eksperimenti) ali u želji da budu drugačiji, autori su počeli malo miješati pojmove (duhovi se ponašaju kao zombiji) da bi u samoj završnici ušli u popriličnu konfuznost gdje svaka logika gubi smisao.

Prevelike ambicije bez realnih temelja

Prevelike ambicije ili želja da bude drugačiji odvele su film u vode obične prosječnosti, što je spriječilo da pokaže puni potencijal jer u njemu su dobro iskorištene lokacije, gotovo klasična priča o ukletoj bolnici, a ima i taj samoironijski pristup koji je i najbolje iskorišten za predstavljanje ekipe koja radi TV emisiju. Jer ni istraživanje mističnog nije što je nekad bilo već se sve svelo na iskorištavanje publike gladne raznih senzacija, pa makar i te senzacije bile krivotvorene, kroz što se provukla zgodna, iako nenamjerna kritika, današnjih gledatelja.

Ali, nedorečenost ostaje jedini problem filma, ili možda onaj najočitiji. Dok u prvom dijelu pojašnjenja ima i previše (kako nastaju emisije tipa Ghost Hunters) u drugom ih nema ni za lijek, te se događaji trebaju uzimati zdravo za gotovo, što je kontradiktorno s pravilima ovakvih filmova. Slučajnost i nenamjernost ovdje funkcionira najbolje (kao i u svakom found footage filmu) i da se nastavilo u istom tonu dobili bi gotovo odličan horor film koji bi se malo izdvojio iz ponude koja i nema nešto posebno za ponuditi.

Nekoliko dobro odrađenih jezivih trenutaka, nešto dobro pogođene atmosfere, nešto korektnih glumačkih scena… i to je to. Za horor fanove moglo bi biti dovoljno, ali ostali bi mogli pronaći kronični manjak dobrih stvari u njemu.

Izvor: Deckardov kutak