Kažu, ono što skriveno je, ne može boljeti, ne može štetiti. Kažu, zakopaj to u najdublje odaje duše, kako nikada ne bi ugledalo svjetlo dana i uznemirilo tvoje postojanje. Kažu, u dubinama se skrivaju najveće i najmračnije tajne.. Govore to, misleći da se ta crna kutija duše nikada neće otvoriti.
Što se više skrivamo, više patimo i gubimo svoj smisao. Ne postoji potpunost bez rana i tajni. Ne postoji gumica za brisanje stranica života kojih se sramimo. Postoji amnezija, koju si toliko puta poželjela imati, kako bi zametnula i zaboravila sve što više nisi. Ali, ne daj Bože čovjeku da se ne sjeća tko je i što je, makar to značilo živjeti i sa onim ružnim, prigrliti se ogoljenu do srži, nemoćnu i bosu.
S godinama nekako naučimo potisnuti ono što nas izjeda i što nas boli. Te riječi ili događaje, smatramo crnim otrovom koji se svakom sekundom razmišljanja širi našim bićem i iznutra nas ubija. Koliko smiješno zvučalo, neke lekcije zaista ostavljaju tako gorak osjećaj na usnama i strah. Koliko god bilo jadno, neke nas lekcije toliko bole i guše, da noćima osjećamo pritisak na grudima, knedlu u grlu, nemogućnost izgovaranja riječi, nemogućnost vrištanja.
Naučiti nositi se sa svojim tajnim odajama, vraški je težak posao. Kada zagrebeš duboko ispod površine, shvatiti ćeš da ondje počiva sve ono što misliš da jesi, a nisi. Ono što si možda želio biti, što možda i jesi u tišini svoje sobe, ali ne usudiš se pokazati svijetu i priznati sebi sebe.
Što drugi misle o meni?
Dolaziš tako i do onoga što te svakodnevno najviše tišti, a to je što će drugi misliti o tebi? Koliko ćeš si dopustiti da šire svoj otrov u tvoju dušu? Zašto si i dalje ovisan o tome što će oni misliti o tebi?
S vremenom shvatiš da se ispod kože skrivaju i tvoje iskrivljene percepcije. Sve ono što misliš i podastireš drugima kao svoje mudrosti i znanje, ne shvaćajući koliko zapravo subjektivno mišljenje imaš. Ne želiš sebi priznati da svatko od nas mora naučiti napredovati tako da ispravlja pogrešne percepcije i uvjerenja. Tako da prihvaća i usvaja tuđa mišljenja i uz njihovu pomoć stvara svoje unikatno mišljenje i stav, koji je i dalje sklon promjenama, ovisno o budućim iskustvima.
Pronalaziš usput sve one skrivene i potisnute tuge tebe kao djeteta koje je bilo (i možda ostalo) neshvaćeno i neprihvaćeno.. Osjećaš tjeskobu i tugu, osjećaš nedostatak samopouzdanja, suze ti klize niz lice. Jer te nisu shvaćali, jer te nisu niti prihvaćali iako nisi toliko drukčiji od njih.
Kao kamen na duši, ondje leži i sve ono što nije bila ljubav ali si osjećao ili želio da bude. Sva iskustva otisnuta u nama kao vodeni žig na papiru, sve ono što nas je nekoć nasmijavalo, a sada su samo blijede tužne sjenke.
Rame uz rame ide i ono vječito što bi bilo kad bi bilo. Ono pitanje zašto je sve prolazno i kako je moguće da netko postane tužna sjenka, dok ti je dane vedrio i dušu s tobom dijelio..
Iz prikrajka vire sve naše zablude ega, vremena i lažne vjere u sebe. Zabluda da ćemo uvijek imati dovoljno vremena da radimo na sebi. Zabluda da će oprost doći sam od sebe, da će duša tako s vremenom neprimjetno sve boli otpustiti. Zabluda ega da nije bitno s kime si dijelio život, da je bitno da si postao netko ili nešto.
Zapitaj se koga i kako puštaš u svoj svijet?
Bitno je s kime dijeliš život i koga puštaš u dušu. Bitno je postati svjestan vremena koje klizi kroz prste, jer jednom ćemo se probuditi i shvatiti da nismo napravili ništa. Ne želiš biti osoba koja će, promatrajući život unatrag, vidjeti samo lijenost, osudu, malodušnost i strah. Želiš upoznati sebe kako bi upoznao druge. Želiš i moraš se razvijati, kako bi stekao nova iskustva i obogatio dušu. Shvati da je ego varljiv, prijaju mu mnoge lažne stvari, a duša je ta koja osjeća razliku. Prati svoju dušu, tako što ćeš najprije zagrebati duboko ispod površine.
Skriva li se ondje osoba koja je željna izaći ili joj odgovara tama i tuga? Skriva li se ondje osoba koja zna da može učiniti sve što poželi, ukoliko se još danas usudi napraviti prvi korak?
Skriva li se ondje osoba koja zna da bez boli nema ni napretka ni sreće? Skrivaš li se od svoje istine i zašto? Zašto je tako teško pogledati sebi u oči, zaviriti u dušu?
Zagrebi ispod površine
Ne dopusti drugima da stvaraju kojekakve utiske o tebi, rauvjeri ih uvijek tako što ćeš zagrebati ispod svoje površine i dopustiti da ono stvarno, istinski i lijepo izađe na vidjelo. Da ih tvoja svjetlost uznemiri, a tvoja snaga i autentičnost bude poriv i njima da otkriju sebe.
Zato, ne boj se, zagrebi ispod površine.
Okružena si tminom, koja pokušava progutati tvoj sjaj, znam. Ponosno pokazuj svoje ožiljke, baš kao i luna svoje dvije strane. Tamna strana koju naizgled skrivaš, neka da novu svjetlost i autentičnost onoj dobroj strani tebe. Sjajiš, zaista, i usred mraka, ne srameći se svoje nesavršenosti.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.
