Tu sam. Živa sam. Još uvijek pišem, ali se više ne čitamo jednom tjedno nego jednom mjesečno. Život mi je malo skrenuo u drugi smjer pa su kolumne pale u deseti plan, što da vam kažem. Volim planirati i sve mi mora imati svoj redoslijed i mjesto, ali život gotovo nikad ne ispadne prema planu.
Puno se toga dogodilo od zadnje kolumne… Otvorile su se terase pa napokon mogu pit kavu dva sata bez da se osjećam krivo jer „na kavi sam“. Priznala sam si da ne vidim i počela nositi naočale. Krenula sam psihijatru jer je vrijeme da se počnem boriti za sebe, a ne sama sa sobom i protiv sebe. Preporučujem svima, pogotovo u ova čudna vremena. Napisat ću kolumnu i o tome, ali čekam da prođe neko vrijeme i vidim rezultate.
Moglo bi se reći da je sve kako treba, ali mučila me jedna stvar ovih dana.
Umanjivanje samog sebe
Naime, nekoliko puta sam se uhvatila kako se svjesno umanjujem samo da se ljudi oko mene ne bi osjećali loše. Tko zna koliko sam puta to napravila nesvjesno. I pitam se – zašto to radimo?
Zašto nam je neugodno jasno i glasno reći kako smo super, kako smo uspjeli i kako nam napokon sve ide po špagi? Zašto nam se to čini kao nešto što je neprimjereno, pa čak ponekad i degutantno? Jer znaš… Teška su vremena, ljudi se muče, ne želiš im nabijati na nos svoja postignuća.
S druge strane, kad postoji neki problem, kad se treba požaliti na nešto, to nije problem. Čak se ponekad čini i poželjno da ljudi oko tebe vide da si i ti čovjek od krvi i mesa, da se osjećaju bolje. I naravno, ja sam prva za to da se na probleme ukaže i da se o njima glasno govori, ali nije mi normalno što se samo o jednoj strani medalje glasno govori.
Nije mi normalno što smo glasni oko problema, a na uspjehe, bilo da su manji ili veći, zažmirimo i samo tražimo koji je sljedeći problem.
I nije mi normalno što ponekad mislimo da je bolje te iste uspjehe zadržati za sebe da ne bi ispalo da se hvalimo ili ne znam što. Kao da je to nešto loše. Ponekad kao da je grijeh biti ponosan na sebe.
Kao da je grijeh jasno i glasno reći da si, ne znam, pronašao posao dok se samo otkazi dijele, iz prve položio ispit s kojim se svi muče, isklesao tijelo dok smo svi nakupili kilograme… Pa čak da si sretan dok se svima raspada svijet.
To nisu stvari zbog kojih se moramo osjećati loše ili posramljeno, to su stvari koje moramo svi zajedno slaviti. A ljudi… Ispred njih se ne trebamo skrivati nego im pokazati da je u redu radovati se tuđoj sreći, da ih to ne umanjuje, da na to ne trebaju gledati kao prijetnju nego kao inspiraciju.
Trebamo se naučiti veseliti i svojoj i tuđoj sreći.
Ne trebamo se osjećati loše jer smo bolji ili jer nam se posrećilo više nego drugima. Isto tako se ne trebamo osjećati loše ako je netko drugi bolji ili mu se posrećilo više nego nama. Doći će i naše vrijeme, trebamo vjerovati u to.
Trebamo prestati hodati po iglama, i početi hodati uspravno, uzdignute glave i s vjerom u sebe.
Djevojka iz okolice Čakovca koja se nikad nije znala ukratko predstaviti pa ću samo napisati da pišem jer volim pisati i jer mislim da imam mnogo toga za reći. Volim i sanjariti, putovati, volim sarkazam te inteligentne, pozitivne i drugačije ljude. Radije biram gorku istinu nego slatku laž i radije biram jednog pravog prijatelja nego tisuću “polovičnih”.
Blizanac po horoskopu pa možete očekivati svakakve teme, sve ovisi koji će blizanac doći na vidjelo tog dana 🙂
