Postoji jedna osoba u životu koju nitko i ništa ne može zamijeniti. Tu je od tvog prvog udaha i zna svaki tvoj osjećaj. Jednostavno zna. I uglavnom zna najbolje. Neki će možda reći kako nam je slučajno dodijeljena, ali ja smatram da sam svoju itekako izabrala prije nego sam osvanula u njenom životu. Svaki dan se podsjetim koliko je mudra i prekrasna bila odluka da za suživot izaberem baš nju. Jer, toliko mi je znanja prenijela, toliko vidika proširila. Ona kao da nije s ove planete.
Postoji jedna izreka koja ju najbolje opisuje: ”Bog ne može biti svugdje. Zato je stvorio majke.”
Moja mama dugo mi je vremena bila veliki neprijatelj. Teško smo pronalazile i zajedničko slovo, a kamoli zajednički jezik. Bile su to godine mog traženja, a zapravo nisam ni znala da je sve što sam ikada tražila bilo uz mene, pod istim krovom sve te godine.
Ne mogu vjerovati koliko mi je trebalo da spoznam kako je najvažnija osoba u mom životu upravo ona. Ona je jedina čula sve moje najprljavije tajne, ali je i bila prisutna u momentima ogromne sreće. Zajedno smo slavile moje uspjehe držeći se za ruke i skačući. Zajedno smo prolazile moje tuge i boli. Njeno krilo i ja. Nikada nisam bila tako zaštićena i voljena.
Imale smo užasnih dana, ali i predivnih. I mislim da nas čekaju još divniji. Zbog toga mi je neopisivo drago da sam se na vrijeme opametila, kako bismo konačno počele graditi kvalitetan odnos.
Bude mi krivo što sam ju možda u nekim situacijama iznevjerila i što joj nisam pokazivala ni pola od one količine ljubavi koju je ona za mene tako nesebično čuvala. Bude mi krivo za sve gorke riječi koje su tako nemarno izašle kroz moje usne. Bude mi krivo što sam joj donijela toliku pomutnju u život. Ali, bude mi drago što je bez obzira na sve, ona i dalje tu.
Nikada mi nije zamjerila, nikada me nije osudila, nikada me nije namjerno povrijedila. Nikada joj ništa nije bilo teško učiniti za mene. Bdjela je danonoćno nada mnom kada sam bila bolesna bez da je za to dobila posebno odlikovanje. Često je zaboravljala na sebe samo kako bi dala meni. Nadam se da ću joj jedom uspjeti vratiti barem trećinu uloženog.
Slična ocu a zapravo ista mati
Kroz život sam više naginjala tome da budem slična ocu. Zaista, po mnogočemu se na prvu, ali i drugu i treću primjećuje koliko sam ja ”čačino dite” i koliko sam ja na to ponosna. No, ono što posljednjih godina shvaćam jest koliko sam u dubini sebe, u onoj samoj srži, sve više kao mama. Mislim da sam oduvijek i bila, samo to nisam htjela nikome priznati.
Ona je svijetla, a ja tamna. Ona je nježna, a ja divlja. Ona je moj anđeo, a ja njen vražićak. Baš smo Yin i Yang. S obzirom na njen mladenački izgled, često nas zamijene za sestre. I mislim da uopće nisu u krivu. Možda nemam pravu sestru, ali Svemir se uvijek pobrine da dobiješ što ti treba. Na ovaj ili onaj način.
