Živim sve ono što u sebi nosim

Ja sam, svi moji nemiri, sve moje sanje. Ja sam sve moje tuge, svi moji ožiljci, sve moje nezacijeljene rane.

Ja sam nestalna kao vjetar, melankolična kao pjesma, divlja kao nabujala rijeka. Ja sam ona što stremi ka visine, a iste se boji. Ja sam teška odrješita riječ kao smrtonosna strijela, ja sam nježna duša skrivena pod krinkom ozbiljna izraza. Ja sam ona što svoju istinu zna, ona koja se ne boji biti sama.

Imam svoje nemire, imam svoje tuge. Dođu s početkom ljeta u naš stan. Otkriju me usred noći i grle do jutra svojim pitanjima i neugašenim čežnjama. Imam svoje strahove, koji su stvarni kao najstvarniji SF filmovi. Najveći strah koji imam je strah od gubitka ili nepotpunog izražavanja onoga što jesam.

Strah da neću završiti puni krug, prije nego li prenesem poruke koje želim, strah da ću se ugasiti kao svijeća u mraku, a da nisam dosegla punu svjetlost. Strah je to koji osjećam odmalena. Svjesna prolaženja vremena i energije, trudim se ostati pribrana i ubrati svaki novi dan kao najljepši cvijetak. Imam duboke ožiljke, napola zarasle rane.

Otkrivam

Rane po kojima ne kopam tako rado, jer svaki puta kada kopam, otkrijem novi level boli. Misleći da ono što je davno pokopano ne može da nas onesposobi, varamo sebe. Suočiti se sa ranama jedini je izlaz. Život dodaje sol na rane, postupno. Vraća nas da završimo neke lekcije koje smo odlučili potisnuti. Ukoliko misliš da ne napreduješ, zapitaj se koliko su duboke i vidljive tvoje rane. Jesu li zarasle ili i dalje bole? Imam svoje besane noći, imam dualnost kao luna…

Tek u noći otkrijem sve svoje boje, postanem ono što jesam. Imam svoje teške momente i odrješite riječi, koje čuvam ispod fasade čekajući moment kada ću ih ispaliti. One me tište, jer zbilja znaju posjeći gore nego mač. Imam i skrivam svoju nježnost, svjesna da ju većina ljudi neće cijeniti. Otvaram se samo najbližima. Uživam život samo sa odabranima. Jer nikada nisam voljela biti dio mase, uvijek sam iza kulisa stajala sama. Promatrala i upijala. Shvatila sam odavno da sve što jesam, imam.

Otpuštam

Toliko sam grčevito držala svoje lekcije i svoje misli za sebe, misleći kako će mi to pomoći da ih nikada ne izgubim, da ih nitko ne oduzme. Zaboravih da misli i lekcije koje stoje u skladištu duše, nisu od pomoći ni meni ni vama. Samo skupljaju prašinu na duši, ne puštajući ih da kolaju dalje osjećam kako me tjeskoba guši. Shvatih, stvoreni smo da učimo jedni od drugih. Gdje ćeš ljepše i lakše nego učiti na tuđim greškama. Širiti svoje misli, svoje emocije i energiju velik je i iscrpljujuć posao. Prepoznati tuđu patnju, sumnju i tugu nije lako. Ali, dijeliti sebe kako bi nekome pomogao daje poseban osjećaj ispunjenja.

Nitko vam ne može oduzeti vaše misli, ne može učiniti da jednim potezom obriše sve ono ružno. No, postoje ti neki ljudi čija prisutnost otvara oči, olakšava borbu i zacjeljuje rane razgovorom i razumijevanjem. Isto tako, ne možete ničije savjete upiti ukoliko ih ne pustite da dodirnu vašu srž, ondje gdje boli. Bilo to pisanom ili usmenom porukom. Ukoliko vaše srce odluči ostati zatvoreno, a vaš um obavije strah, poruka neće doći onako kako je trebala. Nitko vas ne može natjerati da se borite, odraditi tih milijun koraka za vas. Mi, koji odavno shvaćamo da sve što jesmo, imamo, ne vežemo se za stvari, isto tako naučimo puštati i ljude. One koji su odlučili otići od nas, pozdravljamo bez skrivenih namjera i ljutnje, željeći im svu sreću svijeta.

Opraštam

Shvaćamo da promjene na taj način traže put do nas, zatvarajući nam mnoga stara i znana vrata. Znamo da smo samo ono što jesmo, i da samo to posjedujemo. Možemo mijenjati isključivo sebe, truditi se utjecati na okolinu tako da šaljemo pozitivne vibracije i poruke, kako bi ih i drugi kroz naš primjer naučili manifestirati. Ne težimo ka financijskim uspjesima, ne težimo biti na pijedestalu. Ne zaziremo od drukčijih, rezerviranijih, hladnijih. Ne bježimo od svoje istine i nismo nesretni jer nemamo ono što većina ima. Učiti ostati skroman i pozitivan, najteži je posao. Suzbijati svoje negativne strane, truditi se da prevladavaju one pozitivne svakidašnja je borba.

Više se ne bojim da će netko iskoristiti moju dobrotu, više se ne obazirem na tuđu zavist i neodobravanje. Nisam tu da služim drugima, nisam tu da ljudima idem niz dlaku,kao ni vi. Tu sam da naučim voljeti sebe pa onda druge. Onaj koji shvaća i cijeni sebe, svoje vrijeme i talente, može uzvratiti jednako prema drugima, ne šireći prljavu ljubomoru i ružne riječi.

Volim

Tu sam da budem ono što jesam, ono što duša virbrira i za što srce kuca. Da mi ponudite zlatne okove, tuđa pravila i tuđe puteve, mislite da bih pokleknula? Nikada nisam išla linijom manjeg otpora, nego onim krajnjim ludim granicama između jave i sna, glave uvijek debelo u oblacima.

Ne bih prihvatila nikakve nametnute okove, nikakva zlata ni bogatstva svijeta. Imati sebe, biti svjestan onoga što jesi, znači imati sve. Makar to značilo imati se nedovršenu, imati se zbunjenu… i to je ono što ponekad jesam. Mnogi su htjeli dirnuti u moj mali kutak svemira, natjerati me da odustanem od sebe i svojih snova.

Mnogi su htjeli i često su uzimali moje riječi, hvaleći se kako su njihove, svojatajući moje mudrosti i lekcije kao da su ih oni suzama i znojem sami zaradili. Pokušali su krasti moj identitet komadić po komadić, misleći da će tako izgraditi sebe brže. Da će tako doći do svoga glasa. Nikada, ali nikada nećeš pronaći svoj glas ako gaziš preko drugih i kradeš tuđe snove.

Znam, nije im se sviđalo biti oni. Znam, puno zanimljivije je biti ja. Ona koja se uvijek bori sa vjetrenjačama. Ona koja pliva uzvodno, odupire se plimi. Ona koja skače na svaku nepravdu i staje ispred crte prva riskirajući da joj se našteti jer se zauzela za druge. Ona koja ima svoj obraz, koja sve ljude može pogledati duboko u oči, ne srameći se pritom svoje nesavršenosti. Ta muda nema svatko, nešto se rodiš sa time, a nešto ti ih i život udijeli. Život nikad nije ni bio za slabiće. Opstajali su u borbama uvijek oni najuporniji i najodaniji sebi.

Prihvaćam

Original, a ne replika. Nema dvije toliko identične osobe na svijetu, da bi se itko od nas osjećao ugroženima. Tako sam i ja prestala osjećati se kao da će moji talenti kliznuti kao pijesak niz prste ako ih uspijem ispoljiti, izraziti. Tako i ja shvatih, da ukoliko i dalje postoje oni koje će me vrlo rado uskraćivati, krasti dijelove mene, nikada neće moći nadmudriti originalnu verziju. Jer ja sam uvijek deset koraka ispred. I ako nema puta, ja ću ga itekako izmisliti. Ne koračam za drugima, ne biste trebali ni vi.

Drugi bi vam trebali biti pouka ili inspiracija, nikako poriv da budete isti. Stvoreni smo da uživamo u međusobnim različitostima. Da se miješamo kao topla i hladna struja, da putujemo zajedno i dotičemo se kako bi se međusobno nadograđivali. Ispred svega, imaj sebe, spoznaj i prihvati sve što jesi. Bilo to što ćeš zagrebati i pronaći ispod maske dobro ili loše, znaj da ti imaš moć promijeniti ishod i svoju putanju.

Volim sve što jesam. Volim se čupavu, neorganiziranu, kaotičnu, nervoznu. Volim se opuštenu, vedru, toplu i iskrenu. Volim ljude koji me mijenjaju, koji me i dalje uče kako je život šarolik, koji nas uče kako o svemu trebamo 10 puta promisliti da bi progledali.

Nastavljam

Sve što jesam grli me, obavija me u sigurnost noći, gura me da i dalje idem istim putem, da se smijem dušmanima, onima koji su me tako rado gledali na dnu. Sve što jesam tjera me da se i dalje istražujem, da se i dalje širim i napredujem. Sve što jesam, dobro je. Sve što imam, moje je. To što imate vi, što imaš ti, tvoje je. To što imate vi koji osuđujete, vaše je, ne moje.  Moje je da odmaknem sve tuge i loše upućene riječi. Moje je da plešem i dalje kroz život nasmiješena.