Životna livada

Kao dijete, voljela sam bosonoga trčati livadom, brati cvijeće i praviti vjenčiće. Kada sam odrasla, ista ljubav je ostala, ali zakopala sam je duboko u dubini svog bića.

Činilo mi se da je podjednako divno, ali i glupo činiti djetinje stvari. Iako, ne bih baš pravila vjenčiće, ali svakako bih bosonoga prošetala livadom. Sjećam se tog osjećaja na bosim stopalima. Meko, ugodno, osvježavajuće… pa i pomalo golicavo. No, kako čovjek odrasta, negdje uz put izgubi radosti koje ne bi smio. Kada bi svi tako razmišljali, a onda se i bacili na “posao”, neupitno bi bili sretniji. Ništa ne bismo izgubili, a dobili bismo, ako ništa drugo, barem odušak. Ali, mislim, kao i većinu, i mene je obuzela užurbanost svijeta. Posao, obveze… i bla, bla, bla… sve poznato i iskušano. A zamislite, cvjetna mi je livada pod nosom. Dovoljno mi je proviriti kroz prozor.

Jednoga dana moj me mali nestaško pitao koja mi je najdraža igračka, odnosno, koja je nekada bila. Naravno, njemu je na prvom mjestu kompjuter, pa pametni telefon, zapravo, svako malo promijeni redoslijed. Ponekad se čudim kada vidim koliko je vješt sa svojim igračkama, kako barata “programima”, onako na prvu i nikada, baš nikada ne traži pomoć. Pametna su današnja djeca. Uglavnom, moj je odgovor bio: “Najdraža mi je bila krpena lutkica koju mi je baka napravila kada sam bila jako mala.” Zbunjeno me pogledao, te pitao od čega je napravila lutkicu. “Od raznih stvari koje su izgubile svoju svrhu poput stare košulje, vune koju je dobila od starog džempera… Sve je lijepo iskoristila. Uzela si je malo truda, iglu i konac i eto ga, lutkica je oživjela.” Odgovor mu je izmamio osmijeh, pa i čudio se. A onda me pitao kako sam se igrala s lutkicom i je l’ mi nije bila dosadna.

Priznajem, nisam odmah shvatila pitanje, ali malo promislivši, postalo mi je jasno.

Neki baner

Moj je petogodišnji sin svakodnevno igrao igrice, pregledavao razne “kanale”. Naravno, budno sam pazila na sadržaj koji gleda, upija… Htjela sam da moje dijete bude u korak s vremenom, da ne zaostaje za drugom djecom. Ali moram priznati da nikada nisam o svemu pošteno razmislila. Bilo je ok što je miran, pa imam vremena za sebe. Bilo je ok i to što ipak na jedan način uči, pa čak i kroz igrice. Ali, bilo je žalosno što mu je nevjerojatno zvučala igra s krpenom lutkicom. A tek da sam mu spomenula livadu, i sate provedene na noj. Nikada mi nije bilo dosadno, ali on to zasigurno ne bi shvatio. Zapitala sam se što bi rekao, kako bi reagirao kada bih mu predložila da prošećemo livadom. Predložila sam mu. Prvo se čudio, a onda mu se činilo dosadnim. No, nagovorila sam ga, rekla da bismo mogli ubrati poljsko cvijeće za vazu. Pristao je. To poslijepodne uvidio je i druge vrijednosti.

Smijali smo se, trčali bosi, pa i po njegovoj ideji, načinili anđele u travi. Bilo je divno, neopisivo. Razgovarali smo o stvarima o kojima zasigurno ne bismo da se nismo nalazili na livadi okupanoj suncem i ptičjim pjesmicama. I zamislite, sutradan, umjesto da je poslije doručka tražio dozvolu za igru na računalu, pitao me hoćemo li na livadu. Dobro, njega su više od cvijeća i trave zanimale bubice i otkriveni mravinjak, ali svakako me oduševio. Tu zajedničku igru, igramo i dan danas. I oboje smo mnogo dobili. Ja sam tako otvorila srce za djetinje stvari, pronašla odušak i maknula se od svakodnevnih briga. A on… on je na jedan način dobio novu mamu, mamu s kojom se može igrati, razgovarati, od koje može štošta naučiti. O da, nije se odrekao svojih igračaka, ali itekako je smanjio vrijeme igranja. Na kraju mu je bilo draže igrati se sa mnom.

Život brzo prolazi, a često to zaboravljamo. Djeca odrastaju, sve se oko nas mijenja. Često se bojimo “bosonogi prošetati livadom”, jer, možda tako zaostajemo za drugima, za svijetom koji je “ubacio u šestu brzinu”. Ali ja sam odlučila zatomiti taj strah, jer ne, neću zaostati, samo ću biti sretnija!

Bez ikakve bojazni, kreirat ću svoju “životnu livadu”.

Božana Ćosić

Neki baner