Pišem ti ovo pismo, iako ne znam je li i ono prošlo došlo do tebe. Ili je samo tvoje ostalo izgubljeno negdje u blatu ovih šuma. Toliko puta sam ih proklinjao. Ali nisu one krive, došli smo tu uzevši im mir, napunismo im tišinu krikovima, rastjerasmo im ukućane. A one… One se napiše naše krvi. Kao žedni krvolok. I koliko god da im daš one piju. Ostanu tragovi njihove krivice, ali sve to spere prva kiša. Ni ne znam nekada je li ta kiša saučesnik ili ne, jer spere sve sto podjeća na brata, najboljeg prijatelja, rođaka…
Poginuo je Bojan juče… Oprosti tinta se malo razlila. Nikad nisam vjerovao da ću moći plakati, znaš mene!? Nisam plakao ni onda kad mi majku odnese ona teška bolest. Mislio sam bolje to nego da se muči, a mučila se. Teže sam podnosio njenu patnju, nego smrt. A plačem od juče. I sad sjedim kraj ove krvave mrlje i sjećam se kako sam ga korio što je komentarisao svaku ženu koja prođe korzom. A bio je laf, priznaj!? Sjećam se kako je bio sretan kad je našao onu koju voli, kako…. Ma sjećam se svakog detalja. Juče ju je pomenuo dok sam mu držao glavu moleći ga da ne umre. Njeno ime su bile posljedne njegove riječi. Čudan je to osjećaj kad ti život prolazi ispred očiju. Uvijek su ti oni najvoljeniji u mislima. Uvijek ti je želja da te se sjećaju i da znaju da ih voliš. To nam je valjda i smisao života. Da ima ko s osmjehom da nas se sjeća. Onda ni život nije bio tako loš kao što se činilo dok ga živimo. A valjda je to to prokletstvo čovjeka. Kažu da i dijete cijeni igračku tek kad je izgubi. Ovdje sam shvatio da je to istina.
Volio bih da sam ti pokazao ovo mjesto, prije. Da sam te vodio za ruku ovim putićem do stijene, a onda… Uf koji pogled, ljubavi. Naoko kao slika iz neke bajke. Ma nije više, ali je bio. Sada je sve preorano velikim olovnim napravama stvorenim samo i isključivo da uzimaju živote. Tišinu mu ni ne osjetih. Premda slutim da je nekada bila sasavni dio ovog neba. Znam da bi ti se svidjelo, isto kao što znam da bi se znali voljeti ovdje. Onako, jače od ostalih, kako smo uvjek vjerovali da je naša ljubav jača od svih drugih ljubavi. Iskrenija i dublja. Intenzivnija. A svi to valjda vjeruju kad vole. A sad nisam siguran niti da si živa. Ali osjećam. Znam da nije neki dokaz, ali ga se čvrsto držim. Ovdje se svi rasipaju olovom, čuješ mu zvuke u zraku kao kad upadneš u pčelinjak. Milion njih oko tebe odjednom. Ali i tad mislim na tebe. Svima nama su misli daleko, siguran sam.
Znaš ljubavi, u snu te još imam, mada su ti vojnički snovi rijetki. Ali već pomalo gubim obrise tvog lica. A to mi pada teško kao ova čizma čija me težina slomi nakon kilometara hoda i trke. Gazi nas ona dok mi gazimo s njom. Zamislim te u zagrljaju i na momente kao da osjetim dodir. I to mi da snage za iduće kilometre. Sjetim te se kroz maglu misli i sjećanja svaki put kad vidim da mladići oblijeću oko djevojaka u nekom mjestu. Vjeran sam ti, kunem se. A znam da mi vjeruješ.
Znam, ljubavi, uvijek svu težinu rata stave na teret nama muškarcima. I znam da to nije fer. Znam i koliko je teško da nas čekate u neizvjesnosti. S prvim mrakom u prvom ćošku pustite koju suzu. Znam jer je ovo drugi rat koji živim. Neki će reći da sam mlad, ali ti znaš da sam živio sasvim dovoljno da znam koliko razlike mogu da stvore mržnje među plitkim ljudima. Znam jer sam gledao kao dijete iz prikrajka svoju majku, mada se ona uvijek trudila skriti. A ja nisam znao šta se tačno dešava, ali sam znao da otac nije kući, da uvijek jedemo isto, da se ne mogu vani igrati i da majka sa svakim mrakom cvili. Ne, ne plače, cvili i trudi se biti što tiša da ja ne bi čuo. A čuo sam i samo želio da to nešto prestane. Zato znam koliko je teško da održavate dom, onda kad doma i nema. Onda kad je dom često ovo nebo, koje nekada zna biti nemilosrdno, pa pustiti i gromove, i inje, i ledene pahulje. Znam kako je teško naći hranu za ukućane onda kad su hrana i život jedini koji imaju vrijednost. Ovo za život zvuči kao ironija, zar ne? A upadi suparničkih vojski vas poharaju kao kuga. Ubiju u vama žene, ljubav i nježnost. Ubiju vas i onda kad vam poštede život. Odnesu sa sobom vašu nevinost i vjeru u bolji svijet, a vi teško da znate bez te vjere. Lažu da je sav teret na nama. Lažu!
Bio sam ranjen. Ma ne brini, dobro sam. U ruku. Istina da sam morao dugo ležati, ali tad sam imao sve vrijeme svijeta da tebe vratim bistriju u sjećanje. Neka oprosti Bog, ali samo sam tebe molio. Da živis i da me ne zaboraviš. Da me ima bar u obrisima u tvom sjećanju. Jer obrise ti dajem. A s Bogom isto ratujem, tako da ga nisam htio ni moliti za usluge. A i kako ne bih!? Našli smo juče mrtvu bebu, s ranom od noža. Sigurna sam da nema više od godinu dana. Pored nje mrtva žena, u modricama. Borila se, znam. Nikada majka nije takva ratnica kao kad je njeno dijete u opasnosti. Ali nije mogla da ga odbrani. Zar da ga molim nakon toga? Zar ne rekoše da je svemoguć? Da imamo sudbinu? Opasno je zao ako nam je sve ovo svijesno dao. Ma žao mi je, ali ne mogu prestati, iako znam koliko ga cijeniš! Hajde, uredu meni, možda sam nečim i zgriješio, nekoga povrijedio, ali šta je s onom bebom!? Ma ne izlazi mi ta slika iz glave i vjerovatno neće nikada. Bijesan sam ljubavi, toliko bijesan da ne vjerujem da bi me i tvoj zagrljaj mogao smiriti. Mrtve više i ne brojim. I dosta mi je ove igre u kojoj me niko ne pita je li se želim igrati. Eh da mi je samo gumicu da izbrišem ova sjećanja. Jer nisam siguran da ću ikada više miran spavati. Da bar mrtvi nisu pali uzalud. Ali rijetko se šta mjenja, tako da uvijek padnu uzalud. I to sam naučio za sve ovo vrijeme života. Volio bih samo da znam za koga su se desile sve ove smrti, za koje kažu da su se desile za domovinu. I nema proklete gumice, kao ni tišine. Jer evo ih opet. Počinju krici. Počinje kiša olova. Počinje mržnja. Počinje zlo. Smrt. Bol. Jecaji. Vrisak. I najveća ljudska glupost. Toliko često smo branili slobodu u ovim olovnim okovima, da sam pomišljao da nam je bolje bilo bez nje.
Moram da idem, inače
Zadnje riječi su mu bile: “Reci joj da sam je volio više od slobode”. Žao mi je. Moje saučešće.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!