Zavežljaj

Cesta kao ogledalo, mrkla noć, hladno i memljivo vrijeme. Osjećaj kao da vozim ravno u bezdan. Prevrćem po glavi misli, memljive poput vremena. Mozak mi nameće pitanja na koja nemam odgovor. Nisam si zabavna. Upalim radio ne bi li otjerala loše raspoloženje. Ne pomaže. Ugasila sam. Idem se izboriti s pitanjima koja već neko vrijeme guram pod tepih. Djeca su velika, muž isto odrastao. Rekao bi čovjek, konačno malo slobode.

Slobode da se posvetim nekim stvarima koje su me nekad zanimale. Vrijeme da napravim neke stvari koje sam odgađala jer su djeca bila mala, jer je muž imao drugačije planove, jer mi je svekrva bila za vratom, jer je kuća morala biti besprijekorno pospremljena, jer je zadaća s djecom bila isključivo moj zadatak, jer nije bilo dovoljno novaca…..rado sam sve to ostavljala za neko drugo vrijeme i nisam posebno patila zbog toga. Čovjek uvijek ima neke svoje male ili velike želje. Hodaš svojom životnom stazom i nosiš svoje želje sa sobom, stalno se nadajući da je blizu vrijeme kad češ imati vremena za njih. Putuješ s tim zavežljajem pod rukom, pa kad zastaneš da bi odmorila, pogledaš malo unutra…neke stvari izbaciš i dodaš neke nove, pa opet put po noge.

Sjetila sam se ponekad onih odbačenih i preraslih želja, ali nisam žalila za njima. Ostale su negdje uz cestu, odbačene u travi…nisu mi više trebale jer sam imala nove. Vezala sam svoja nadanja uz čovjeka kojeg volim, uz djecu koju sam stvorila, uz dom koji sam gradila. Želje ti trebaju da imaš zašto ustati i odvaliti dan, da se imaš čemu nadati i prema kud stremiti. Ponekad ni ne očekuješ da se ostvari sve što si zaželjela. Ne treba ti ostvarenje, nego ti treba to htijenje jer osjećaš užitak dok maštaš, kombiniraš, planiraš.

Od toga sam živjela puno godina. Uživala sam u mašti i nadanjima, hranile su me lijepe misli i pomogle mi da izdržim sva loša razdoblja, sve teške godine. Držala me ta vjera u ljude, vjera u dobro i vjera u sunce, pticu, kamen… Nije mi žao, što sam naivno vjerovala, jer to mi je pomoglo da ustanem svaki put kad sam pala, da idem putem koji sam izabrala i onda kad mi je dopizdilo i onda kad me veselilo. Imala sam ritam koji sam slijedila. Neki ritam za koji sam vjerovala da je moj i točno takav kakav želim.

Hodala sam tako puno godina, u ritmu i prema planu. Moj zavežljaj želja i ja, kao dva dobra druga. Tako korak po korak, našla sam se jedne noći sama na cesti. Vozila sam u susret sebi, iako sam znala da me zapravo nema tamo kud sam krenula. Odnijeli su me strahovi, zebnja, besparica, djeca, muž….izgubila sam se ostvarujući tuđe snove i želje. Ne, nisam ljuta zbog toga. Sama sam tako izabrala. U svemu tome sam puno, puno uživala i veselila se….i znala sam sve vrijeme da postoji mogućnost da se jedne noći nađem sama na skliskoj cesti, vozeći u susret sebi i da možda mene neće biti tamo gdje sam pošla.

Znala sam da ću se možda izgubiti i svjesno riskirala. Ponekad kad me uhvatio strah, uvjerila bih sebe da ako se izgubim smijem računati da će me potražiti ljudi čiji sam ritam slijedila, čije sam planove živjela, čija sam htijenja uzela kao svoja. Ipak, sad vozim po toj skliskoj cesti sama, ljuta i sretna istovremeno. Na sjedalu pored mene stoji zavežljaj s mojim željama. Otvorila sam prozor i vozila polako dalje. Vrijeme je da si iskreno i pošteno odgovorim na neka pitanja od kojih sam dugo bježala. Vrijeme je i da zafitiljim svoj zavežljaj sa željama kroz prozor, jer sad znam da s njim ne mogu dalje putovati.

Podsjeća me na mene, na moja htijenja i nadanja, na želje koje sam čuvala i veselila im se…..čini me ljutom i tužnom. Znam da ga moram sada baciti, jer ću jedino tako moći nastaviti dalje prema tamo gdje me nema, jer ću tako do kraja života moći tražiti taj zavežljaj koji sam zafitiljila kroz prozor jedne kišne noći na nepoznatoj, skliskoj cesti dok sam vozila prema tamo gdje sam izgubila sebe. Polako sam stisnula tipku i zatvorila prozor, pojačala radio i vozila dalje. Sretno sam stigla tamo od kud počinjem potragu za svojim zavežljajem.

Viktorija Herak