O bivšem mužu…

Ne znam postoji li jezikoznancima/jezikoslovcima riječ NEOPROST ali meni postoji. Nažalost. Postoji i peče. Mene. Njega ne.

Riječ NEOPROST je nezgrapna i nes(p)retna kao i sam osjećaj. Svi mi držimo u sebi mnogo neopraštanja, prema bitnim i nebitnim ljudima, bitnim i nebitnim stvarima. Mnogi ljudi neke NEOPROSTE (množina je još nezgrapnija nego jednina) drže u sebi cijeli život. Kome time štete, objektu neopraštanja ili samo sebi? SAMO SEBI, svi mi možemo zborno to uzviknuti…

Ali, jedno je uzvikivati, znati teoretski, a nešto sasvim drugo je provesti u praksi. Znamo mi da bi nam bilo lakše da svima sve oprostimo, drastično lakše, ali to je valjda jedna od najtežih zadaća nas ljudi. No, ako se želimo zvati ljudima, opraštati moramo, što više, praktički sve. ZBOG SEBE.

Kaže moj prijatelj da mi je teško opraštati jedino zbog mog ega, moj ego je ljut jer netko je MENI nečime nanio bol, ma kako se usudio meni nauditi… Heh, ne bih se s time mogla složiti. Ja sam mome bivšem mužu oprostila ono što je činio MENI. Taj oprost nije tako teško dati. Jer, JA sam ga izabrala, kao consenting adult, odrasla sporazumna osoba, volonterski, dobrovoljno, stoga nije bed ako se meni zamjerio, mogu živjeti s tim, s posljedicama mog vlastitog odabira. Posljedicama PO MENE.

Ono zbog čega ovdje pišem o NEOPROSTU njemu je sve ono čime se NAŠOJ KĆERKI zamjerio… Ono što mu ne mogu oprostiti, što mu “moj ego ne može oprostiti”, isključivo je ono što je njoj činio, bolje reći ne činio, ne davao, uskraćivao. I ljubav i novce. I što će to i dalje (ne) činiti, ne davati. Pokušavam ja i to oprostiti. Pokušavam duševno/duhovno rasti.

Znam da netko ne može drugoj osobi dati ono čega nema u njemu. Zato ću mu oprostiti što kćerki ne daje ljubav. Osim deklarativno. Na riječima je otac godine, otac desetljeća. Ali na djelima – ćorak. Ćorci. Ćor-sokak. Znači, oprostit ću mu što joj ne daje ljubav, jer nema je u njemu, ne voli ni sebe ni druge. Ne zna voljeti. Recimo da smo to apsolvirali, prešli preko toga. Problem je što joj ne daje novce. Laže da ih nema. A ima ih.

Na stranu sad to što ja stavljanjem fokusa na ovo vjerovatno samo produžavam takvo stanje. Ako ćemo vjerovati u zakon privlačenja. Ja sad ovdje eksponiram moje nenalaženje opravdanja za njega. Njegov nedostatak izgovora za uskraćivanje financijskih sredstava svojoj jedinici. Dakle, novca ima “u njemu”, u njegovom novčaniku, to bi joj shodno tome mogao i morao davati.

Anyway, morat ću mu i to oprostiti. Jer mu ovako dajem moć nadamnom. Kažu da ako nekoga ogovaraš, na sebe preuzimaš njegovu lošu karmu a njemu daješ svoju dobru. Zvuči loše po mene, ali nije. Jer, još jedan od “debelih” razloga moga neopraštanja njemu je i činjenica da me već preko desetljeća nemilo ogovara našoj kćerci. Znači, on je na sebe preuzeo puno više moje loše karme nego ja njegove. I dao mi puno više svoje dobre karme nego ja njemu. Ako ćemo vjerovati u karmu i u ovo tumačenje iste.

Ja sam godinama djetetu o njemu pričala samo dobro. Znajući da bi malenoj bilo teško nositi se s idejom da joj je otac loš. Kontala sam, shvatit će ubrzo i sama kakav je. I shvatila je. Već s 5 godina ga je hvatala u lažima i to dijelila sa mnom. A sad joj je 11. A on je godinama njoj govorio loše o meni. Ona me branila, NEMOJ TI PROTIV MOJE MAME, ZNAM JA DA JE ONA DOBRA, JA VOLIM MOJU MAMU I UVIJEK ĆU JE VOLJETI…

Strašno, kako nije shvaćao ružnoću svojih postupaka / riječi. I dan-danas joj tepe isto ali mala je već oguglala. Mala je sad već velika. Navikla. Da su neke stvari očito nepromjenjive. I nebitne. Godinama sam ga molila NEMOJ NJOJ PROTIV MENE, TIME ĆE SE SAMO JOŠ JAČE PRIVITI UZ MENE, IZGUBIT ĆEŠ JU TIME… Koliko god ja njega ne voljela i ne cijenila, svjesna sam da je kćerki bolje da ga ima nego da ga nema.

A kad ga ona jednog dana odbaci, neće osvijestiti da je sam za to kriv. Zbog mnogo toga. Mnogo propusta, mnogo suvišnih nepametnih i neljudskih poteza. I škrtosti, sebičnosti. Reći će joj kao i uvijek TVOJA MATER ME SIGURNO OGOVARALA, ZNAM JA. Nisam, genijalče. Ali sad te ogovaram. Jer želim ovim tekstom konačno izbaciti tebe iz sebe i konačno ti oprostiti sve. Zbog mog mira a samim tim i njezinog mira.

Tužakao me Centru za socijalnu skrb preko nekoliko puta. S nikakvim uspjehom. Ostavljao pismeni trag svojeg davanja meni svoje dobre karme. Bila sam prisiljena pismeno i usmeno se braniti, i ne, ne vjerujem da sam time njemu dala moju dobru karmu. Jer sam se uistinu samo branila od nepravednih optužbi (tipa da nije znao gdje sam s malom par dana, a i ja sam mu rekla, i ona mu je rekla, i moji su znali…) (glumio je lažnu brigu a nekad i po 2 mjeseca nije pitao za malu), morala sam, što po sili zakona, što po logičnoj ljudskoj želji da skinem nepostojeću krivicu sa sebe.

Bilo kako bilo, stojim iza svake svoje napisane riječi, ne bih inače javno blatila nikoga neistinama a pogotovo ne (kakvog-takvog) oca svoje kćeri. I ovaj tekst poklanjam vama ali i sebi, kao opipljiv “dokument” moje VOLJNOSTI da mu konačno oprostim sve. Da više ne moram ni usmeno ni pismeno koristiti tu neobičnu riječ NEOPROST. Da obavim to opraštanje onom kome najviše zamjeram, ne dakle zbog njegovog odnosa prema meni, nebitan mi je, nego zbog njegovog odnosa prema našem najvećem blagu, našoj jedinici.

Poklanjam taj moj oprost mu nama dvjema, sebi i kćerki. Ja zaslužujem mir kojeg do sada nisam imala a i ona ga zaslužuje, moj mir. Kojeg jedino potpuni oprost može donijeti. Nisam ga previše ogovarala njoj (mada je i malo previše), sad više pogotovo neću, neka ovo bude finalni čin mog ROGOBORENJA protiv njega i mog opiranja opraštanju njemu. I prvi čin istinskog opraštanja dotičnome.

Pametniji popušta, pametniji oprašta. Činim ovo za moju i kćerkinu dobrobit. I da njemu ne dam više ni zrnce moje dobre karme. Trebam ju ja, za sebe i za nju i za sve meni drage osobe. Možda mi i on postane drag kad mu do kraja oprostim. Bolje da mi postane “drag” nego kao do sada, vrag. Onaj kojeg se ne spominje. Ali dijete je registriralo svojim emotional-quotient-radarom moja loša raspoloženja čim mi ga je spomenula. Potrudit ću se da to stavim ad acta.

Genije, evo zakoračila sam na prvu stepenicu bolnog procesa zvanog oprost tebi. No, ma koliko da je bolan (egu?) (ili i srcu?), manje je bolan od bijesa prema tebi, bijesa kojeg sam u sebi do sada držala. Bijesa neoprosta, koji je mene žderao a kojeg je i kćerka registrirala. I nije joj mogao dobro činiti. Zato više neću zbog tebe na taj način nauditi djetetu, niti sebi, nisi toga vrijedan.

Oprosta jesi. Jer JA SAM VRIJEDNA OPROSTA TEBI, I MALENA GA JE VRIJEDNA. Darujem joj oprost tebi evo pred sam 11. rođendan. I prodat ću još koju knjigu iz cijeli život skupljane biblioteke, da joj mogu kupiti poklon, mama nije tata, mama će sve svoje dati za nju. Na djelu, ne samo na riječima. A ti škrtari i dalje i raduj se svojoj budućoj karmi. Ja upravo isipah predzadnju kap otrova iz sebe, nek’ ti se nađe i ovaj predzadnji gram moje dobre karme.

I hvala ti. Jer si me učinio ovako velikom. da mogu oprostiti čak i sustavno višegodišnje sveobuhvatno zanemarivanje naše ljepotice, pametnice, dobrice. Ova rečenica neka bude zadnja kap moga otrova i zadnji gram moje dobre karme darovane tebi. Kuća časti. Najvećom čašću, OPROSTOM.

OD NEOPROSTA DO OPROSTA, neka to bude podnaslov ovoga teksta o mom sazrijevanju. Koje evo dugujem i tebi. I time potvrđujem da su pametnim ljudima svi lekcije, nitko kazna. Pomogao si mi da shvatim tko sam, ona koja može i hoće rasti, proširivati svoju svijest o tome zašto smo ovdje. Zahvalna sam ti na ovoj ekspanziji moje duše, jer duša najbolje ekspandira opraštanjem.

Završavam ovaj za mene neočekivano oslobađajući tekst predivnom mudrošću kojoj autora ne znam – “OPRAŠTANJE JE MIRIS KOJEG CVIJET ISPUŠTA KAD GA LOME.” I zahvalom samoj sebi što sam sve mirisniji cvijet kojeg nitko ne može slomiti. Budimo svi takvi cvjetovi. Ne lomimo jedni druge, volimo se, poštujmo se. OPRAŠTAJMO SI.

Lidija Matorić