Nema više trešanja,
samo umorno, zeleno lišće
obješeno od sparine.
U hladu voćke, hvatam dah.
Podsjećam se
da sve loše prođe.
Sve nevolje minu
i suze ishlape.
Godinama skupimo iskustvo
i borice oko očiju.
A moje su oči pomalo snene,
opijene vrućinom
i težinom ljeta.
Težinom krivih odluka
i nevaljalih ljudi.
Težinom ljutnje.
Na usnama se topi kocka leda.
Osjećam da trnu
i da mi ne valja jad.
Al’ upijam još malo ove gorčine,
da um upamti,
ovo ljeto i moje nemire.
Da ih više ne ponovim,
da se više nikad ne rastopim,
kao kocka leda,
od ljetne žege.
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com
