Razumjevanje i suosjećanje, postoje li uopće?

Razumjevanje i suosjećanje. Koliko puta dnevno bilo ko od nas razmisli o tome? Koliko uopće imamo vremena da razmišljamo o tome.

Živimo brze živote s ciljem zadovoljavanja sve više potreba koje nam se vremenom nameću. Konzumerizam vlada. Više nisi ni lijepa ako nemaš najnoviju maskaru da ti istakne trepavice, najnoviji puder, kremu za lice, kako ćeš inače da prikriješ bore.

Ako nemaš moderan telefon nisi u trendu. Markirana roba jedina dolazi u obzir, inače nećeš biti prihvaćen u društvu. Pa čak nije uredu ako ti mačka nije osigurana, pa pobogu, mogla bi pasti sa drveta. Mislim stvarno…

Pitam se kako su nekada ljudi bez svega toga uopšte mogli da prežive. Da pogledamo iz drugog ugla. Život je jedan, nema reprizu, pa zar doista da nam govore na šta onda da trošimo naše vrijeme. Zar ne vidimo da je sve produkt straha koji nam suptilno toče u nas iz dana u dan, pritom dobro poznajući našu psihologiju? Da li su nam sve ove stvari zaista neophodne? Šta nam znači jedan osmjeh, izazvan dobrim djelom? Jedno “hvala”? Zašto nas to više ne ispunjava? Zar je stvarno tolika potreba proizvesti i imati više nego možemo potrošiti dok ‘nekim tamo’ ljudima fali i osnovne potrebe. Pa čuješ ono ‘ko ih.., i ja sam radio, pa zato imam!’ Možda jesi, da, ali možda nisu svi imali istu startnu poziciju, možda se svima nisu isto poklopile životne kockice. Bitno je to.

Osim toga, koja je smisao ako samo mi uživamo u nečemu? A nije samo stvar ni posjedovanja. Ima još mnogo stvari u kojima možemo iskazati svoje suosjećanje, razumjevanje i ljubav. Ako to već nismo u potpunosti zaboravili. Koliko smo puta pomogli onoj starici da iznese ceker na peti sprat i bili joj oslonac, koliko smo puta nahranili psa, koji u našim državama više nije sam u potrazi za koricom hljeba ili kruha u kontenjeru, pa nam je samo postalo bitno je li hljeb ili kruh. Zar je stvarno bitno onome psu i gladnome čovjeku? Koliko smo puta ostavili mrvice hljeba na prozoru da nahranimo golubove, koliko puta smo rekli kolegi da je uredu što nije jer od obaveza nije stigao nešto uraditi ali ‘uletit’ ćemo umjesto njega, koliko puta smo se nasmijali u prolazu onom bolesniku uz opasku da će sve biti dobro.

Sitnice, jel da? Sitnice koje život znače. Tako su male i proste, a tako smo se udaljili od njih. Od sebe i naše biti, od prirode, od Boga, jedni od drugih. Pa nam i onaj koji pokupi smeće s ulice dođe kao frik, a onaj koji pomaže drugima kao budala. Nema drugog posla. Zašto je tako teško razumjeti da nismo svi isti i prosto prihvatiti razlike. Štaviše, od njih napraviti nešto dobro. Pa se hvatamo za Boga, jedni da prikrijemo svoje grijehe i opravdamo se sami sebe, a drugi da ga što prije osudimo. Jer u ime njega i danas ratujemo. Zar to nije samo floskula kojom prikrivamo stvarni cilj. Imati moć i vladati. Igrati se Boga. Koji je pravi. Ma svi su pravi, dok ih istinski živite, a nije niti jedan dok se skrivate iza njih. Pa čekam tu kišu da spere sve, mene, tebe, nas, njih. Sve. Čekam kišu dok pelinom spiram gorčinu u grlu. Gorčinom gorčinu. Džabe, ostaje gorko.

Danas sam nahranila i golubove, i psa, i mačku, danas sam izmamila osmjeh nekoliko ljudi, danas sam nahranila i čovjeka. Možda sutra uradim još i više. Nadam se.

Danas mi je i kolegica rekla da je uredu što kasnim. Reče mi ono što je Bog nekada rekao svima nama: Ne radi drugome ono što ne bi volio da urede tebi. Juče sam bila svjedokom kako dobri ljudi još nisu izmrli. Plakala sam od radosti, vjerujte. Pa vjerovali u Boga ili ne, ili ma u kog Boga vjerovali, princip je isti. Svi mi u tišini želimo ljubav, razumjevanje i suosjećanje, svi mi plačemo i sve nas bol isto dotiče. Budite i vi dobri ljudi, ogradite se barem na pola sata dnevno od svakodnevnih obaveza, osjećat ćete se bolje. Ispunit će te se mirom. Pa ću citirati tu osobu od jučer i reći samo: Mir vama i duši vašoj. I mojoj duši.

Ramiza Tibo