U vrijeme kad sam ja bila tinejdžerica nije bilo ni interneta, ni mobilnih telefona. Nisu svi imali čak ni fiksne telefone. Djeca su se igrala vani, a mi već, jelte, veliki, smo se šetali ulicu – dvije dalje i natrag. I razgovarali.
Ja sam također od mlađih dana jako puno čitala.
I bilo je u pojedinim knjigama rečenica koje su mi se jako svidjele. Znate, onih što vas pogađaju u dušu, bez obzira što vam je tek 13 ili 16. Takve rečenice su se zapisivale u posebnu knjižicu, pa čitale u nekim posebnim situacijama.
Inače, vjerujem da znate, to se zovu citati.
U zadnje vrijeme vidim po internetu jako puno citata. Iako ja veliku većinu toga ne bih baš nazvala tako. Jer, vidite, citat nije nasumično izvučen dio teksta iz knjige i stavljen u navodnike. Ok, po svom osnovnom značenju jest. Ali, na što pomislite kad netko kaže pročitao sam dobar citat? To je onda nešto dubokoumno, znakovito, nešto što u svojoj pozadini nosi neku težinu. Nema svaka knjiga, ili još manje svaka priča, u sebi rečenicu ili dio teksta, koji se mogu okarakterizirati kao citat. I to je u redu.
U zadnje vrijeme često vidim citate tipa: “pogledao ju je duboko u oči i rekao: zar ne znaš koliko te volim?”
Tako nešto je… pa… glupo. Nema dublje značenje.
Ne predstavlja ništa nekome tko knjigu nije pročitao. Nekada ne predstavlja ništa čak ni onome tko je knjigu pročitao. Jer, budimo realni, tko će zapamtiti svaki dio na primjer ljubavne knjige u kojoj on njoj kaže “volim te”? I onda gledam komentare ispod takve objave i silna divljenja, i zapitam se jesmo li zaista postali toliko plitki? Je li nas ovaj internet toliko zatupio da, od svih dostupnih čuda – a vjerujte ima ih, mi odabiremo mediokritet i stvari koje nas ni malo intelektualno ne stimuliraju?
Znam da se svi ponekad želimo odmoriti od stresne svakodnevice i da nam mozak zna biti preopterećen. Ali, razmislite malo. Ako volite čitati, kako vaš um reagira na neku laganu literaturu? Vjerojatno se zabavite, malo opustite, nakratko ne mislite o problemima. Lijepo, jelda? I sutra više ni ne znate o čemu ste čitali.
A sad, sjetite se neke knjige koja vas je onako baš zaokupila.
Koju ste čitali u jednom dahu, uvučeni u sasvim drugi svijet. Koju niste mogli ispustiti, a kad ste ipak morali, dugo vam je trebalo da prestanete misliti o njoj. Takve knjige ostavljaju trag i vrlo pozitivno djeluju na naš um.
Jer, vidite, umovi su takvi, treba im stimulacija. Treba im dubina i sadržajnost, ne samo isprazno naslagane riječi. A čini mi se da svoje umove u zadnje vrijeme izgladnjujemo. Iz puke lijenosti. Jer nam se ne da. Lakše je klikati lajkove na koješta. Lakše je biti zatupljen, ne znati ništa i ne angažirati se u ničemu. Lakše je sve osim razmišljati.
Nemojmo si to raditi. Da sad i ja pribjegnem citatima, evo jedan poljskog književnika S. J. Leca : “Do duboke misli treba se popeti.”
Penjimo se. Krenimo. Razmišljajmo. Razvijajmo intelekt. Bit će nam svima bolje. Sigurno.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!