[Sweet November] Laura Pausini – In assenza di te…

Ponoć je otkucala. Petnaesti dan u mjesecu je nastupio. Uvijek tako specijalan. Uvijek tužan. Svakog mjeseca ista priča. Svakog mjeseca je imala potrebu prespavati taj dan, izbrisati taj datum ako je ikako moguće. Sjeća se…

Petnaesti decembar. Sumrak. Grad je bio prekriven tek napadalim snijegom. Ta bjelina u sami sumrak zna biti prelijepa. Prelijepa i tužna. Bili su okruženi drvećem, ljudima i žamorom. Ali su vidjeli samo jedno drugo. U njihovom umu je bila sablasna tišina. Srca su im tako jako kucala da bi bili u stanju čuti otkucaje onog drugog samo da su se potrudili. Ali ne, tišina im je odgovarala. Ljudi oko njih nisu bili bitni. Nisu čuli ni tužnu simfoniju golog drveća koja ih je upozoravala da se moraju kloniti jedno drugoga.

Danas više nije ovdje. Svakog petnaestog u mjesecu čeka da se joj vrati. Da ga opet sretne. Svakog petnaestog joj je ista melodija u glavi cijeli dan… Io come un albero nudo senza te, senza foglie e radici ormai. Ja, bez tebe, kao golo drvo, bez lišća i korijena. Večeras, kao i posljednjih pet godina, ona je sama. Napuštena. Njena duša je pusta, mrtva… Kao ono smrznuto, golo drvo koje ih je svojom pjesmom upozoravalo.

Abbandonata così, per rinascere mi servi qui.
Sama, napuštena tako, potreban si mi da bih se iznova rodila, pjevušila dok su joj se oči caklile. Ali ne jer je njena duša cvjetala. Ne! On joj je potreban da bi procvjetala opet.

Non c’è una cosa che non ricordi noi. Ne postoji nijedna stvar koja me ne podsjeća na nas… Na njih… In questa casa perduta ormai. U ovoj izgubljenoj kući ju je volio. Na udubljenom madracu je noćima vodio ljubav s njom toliko puta.

Mentre la neve va giù. Dok je snijeg padao, grijao ju je svojim snažnim tijelom. U tim trenucima, svijet bi opet na kratko prestao postojati. I opet ne bi čuli onu tužnu melodiju drveća.

È quasi natale e tu non ci sei più. Skoro je Božić, a tebe više nema. Mrzila je praznike. Svaki prethodni i svaki nadolazeći od dana kada je otišao. Svaki bi je podsjetio na malu okićenu jelku, na veliku kutiju pored nje koja je baš tog Božića trebala pripasti njemu. I sada je u ormaru, sakrivena od svakoga. A on, on nije vidio svoj poklon. Nije znao ni da ga je trebao dobiti. Tog Božića ju je ostavio samu.

E mi manchi amore mio, tu mi manchi come quando cerco dio, e in assenza di te, io ti vorrei per dirti che, tu mi manchi amore mio, il dolore è forte come un lungo addio. Nedostaješ mi ljubavi moja, ti mi nedostaješ kao kada tražim Boga, i kada te nema, ja ti želim reći “Nedostaješ mi ljubavi moja”, bol je jaka kao dugi rastanak. A ona mu nije mogla reći ni zbogom.

E l’assenza di te, è un vuoto dentro me. I bez tebe, u meni je praznina… Gledala je u riječi istetovirane oko prsta. Na godišnjicu njegovog odlaska je dala istetovirati ih oko domalog prsta, tamo gdje je trebla biti burma. Tamo gdje je trebao biti mali znak njihove ljubavi.  …perchè di noi, è rimasta l’anima, ogni piega, ogni pagina. Jer od nas je ostala duša, svaka bora, svaka stranica.

Se chiudo gli occhi sei qui, che mi abbracci di nuovo così… Ako zatvorim oči, ovdje si, da me opet grliš onako… Zatvara oči… Njegov lik joj se izoštrava u umu. Vidi svaki djelić njegovog lica. I dalje pamti svaki, najsitniji detalj njegovog lika. E vedo noi stretti dentro noi, legati per non slegarsi mai.  I vidim nas jedno uz drugo, spojeni da se nikada ne razdvojimo. 

In ogni lacrima tu sarai per non dimenticarti mai.  Suze joj se puštaju niz trepavice dok u sebi tiho šapuće zakletvu U svokaj suzi ćeš biti ti, da ti nikada ne zaboravim.

E mi manchi amore mio, così tanto che ogni giorno muoio anchi’io, ho bisogno di te di averti qui per dirti che, grido il bisogno di te, perché non c’è più vita in me. I nedostaješ mi ljubavi moja, tako da svaki dan umirem i ja. Trebam te da  te imam ovdje, da ti kažem da dozivam potrebu za tobom, jer ni u meni nema više života.

I njen život je nestao sa njegovim odlaskom…

Vivo in assenza, in assenza di te. Živim u odsustvu, u odsustvu tebe…

Skladateljica