Za neke si luđak kad voliš. Naivna budala koja misli da može sav život potrajati u dvoje. Za druge si umjetnička duša koja samo progovara romantiku, a za neke treće, ti si baš kao i oni – praktičan. Jer vidiš život kako ga oni vide, kao nastavak vrste. Množimo se i dijelimo da bi opstali ljudi.
Pomislim kako je trivijalno što smo uspjeli nešto tako lijepo i jednostavno poput ljubavi, ugurati u toliko blesavih kalupa.
Ljubav smo ugurali u svakakva moranja, svakakve oblike i kategorije.
Podijelili smo je prije svega na mušku i žensku, odraslu i dječju, prijateljsku i obiteljsku, iskrenu i neiskrenu, prenapuhanu, preemotivnu, pre… Uspjeli smo toj najljepšoj i zaista najjednostavnijoj emociji na svijetu prikrpati takve etikete da doslovno kad tako nešto čuješ, doživiš brain freeze od šoka, kao kad prebrzo pojedeš sladoled.
Toliko smo se raspisali o njoj, toliko studija o njoj napravili, toliko je dugo pseudo analizirali da smo putem zaboravili što ona jest a što nije. U njeno ime počeli smo raditi gadarije.
A koliko smo je zapravo osjećali i živjeli putem?
Slušam tako prijateljice kojima je dosta i veza i obaveza i brakova i muževa i djece, one bi kao ja, bile malo opet solo, da se kako kažu “pronađu”. Ne znam gdje su se to putem izgubile, jer evo ih sjede nasuprot mene, žive, zdrave i u kompletu, ali emotivno potpuno pogubljene i rastrojene. Ufurale su se u neki kvazi feministički đir, u kojem nije nimalo, ni fora ni moderno dolaziti u paketu s nekim.
Moderno je postalo biti solo i svima pričati kako je to super.
Kao osoba koja je solo već neko vrijeme, mogu reći da to i je i nije tako, ovisi kako se uzme, tko to trenutno živi i kako se s tim nosi.
Istina je da ti to daje mnogo slobode, da ti to omogućava da krojiš sama sve što jesi, sve svoje dane, obaveze i iskustva, ali isto tako ponekad ta tišina u kojoj soliraš može biti jako zaglušujuća.
Solirati mogu osobe koje su zaista iskreno sretne s tim u nekom trenu u svom životu, kojima nije dosadno samima sa sobom. Sve ostalo je samo puko zavaravanje.
Ne znam zbog čega je loše željeti s nekim zaspati, s nekim se buditi, s nekim kuhati, i sočno se posvađati? Žene danas više ništa ne trebaju jer su i u seksu našle zamjenu za partnera. Dovoljno je da si na sniženju kupe jeftin dildo i problem riješen!
Prava je to kompleksna, moderna ljubav koju mnogi vode sami sa sobom!
S druge strane crte, posve drugačija krajnost.
Žene koje svakakve oblike nasilja pravdaju potrebom da ostanu u nekoj zajednici, s nekim koga nazivaju svojim partnerom, ali on to zasigurno nije.
Ne znam kako možeš nasilje pravdati ljubavlju i kakva to ljubav boli? Kakva to ljubav lomi kosti i ostavlja masnice ispod tvog oka? Kakva te to ljubav siluje i oglušuje se na tvoje suze, jecaje i glasno “Ne”? Reci mi, jer ja to ne mogu razumjeti.
Ako se međusobno i ne mlatite, kakva je to ljubav u kojoj si na dnevnoj bazi psujete i Boga i mamicu, gađate se cipelama i tanjurima i bijesno lupate vratima?
Svi mi koji stojimo sa strane, gledamo i ne razumijemo, i zaista bi voljeli da nam objasnite?
Znam, objašnjenja nema, jer nije to ljubav, nit ima veze s njom, to su neke druge patologije.
Koliko god se trudila, pokušati reći da ljubav, kao ljubav dolazi u mnogo oblika, zapravo se ne mogu tako zavaravati, niti želim. Ljubav, ona iskrena, prava i topla, koja ti puni prsa i zbog koje se osjećaš kao da lebdiš na oblaku, dok te zapravo preplavljuje neopisiv mir, ona nema ni forme ni oblike, već jednostavno jest. Jednostavno postoji, osjećaš je prema svima i svemu, ne segmentiraš je, samo je drugačije iskazuješ.
Partnera ljubiš, majku grliš, djetetu objašnjavaš zašto je nebo plavo po stoti put s istim osmjehom na licu, prijateljicama pečeš kolače i smiješ se njihovim blesavim, tristo puta ispričanim forama, s jednakim žarom, jer su ti uvijek smiješne i jer ti je srce puno svake sekunde koju provedeš s njima.
Ljubav, ona je jednostavna. Mi ljudi, mi smo komplicirani do bola.
Nama su potrebna samoostvarenja, life coachevi, vjerski fanatici i propovjednici koji će nam u detalj reći kakva je ljubav dozvoljena i kako se to “voli na prihvatljiv način”. Nama su potrebne norme, oblici, kalupi, zakonski okviri i prijedlozi pravilnika o ponašanju, jer mi ljubav gledamo kroz vlastite naočale.
Kreiramo ju i sudimo joj kroz vlastitu prizmu, kroz sva svoja iskustva i sve svoje strahove. Zato nam ljubav ne može biti samo ljubav, već mora biti u nekom paketu.
Nekoć se taj paket zvao dogovoreni brak, danas se zove “traženje sebe aka soliranje”.
Veselim se danu kad će većina shvatiti, da su pogubne i za tijelo i za duh, obje krajnosti.
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com