Naručili smo kavu i negdje između istresene polovice vrećice šećera i prvog gutljaja, pokušala sam mu objasniti kako se osjećam. Ne onako cmizdravo i patetično, već zdravorazumski, kao odrasla žena djetetu zarobljenom u tijelu odraslog muškarca.
Očito. Jer, dok sam ja uporno elaborirala zašto je naša veza na nizbrdici i davala mu do znanja kako mi treba malo više od usputnih razgovora prije odlaska na posao i mnogo više od predvidljivih tjelesnih rituala prije spavanja; kako želim više od njega, od sebe, od nas, on je cuclao plastičnu žličicu koja je došla uz kavu. Jesam rekla cuclao? Dajte da to preformuliram. Žvakao ju je, mljackao i probavljao kao da mu je to jedino što će pojesti narednih mjesec dana. Gledala sam u taj plastični batrljak koji je povremeno provirivao iz njegovih usta i postavila pitanje na koje žene stoljećima nisu dobile iskren odgovor – “Slušaš li ti mene?”
Podigao je pogled, glasno usisao kap sline koja mu je krenula niz usne nakon što je napokon iz usta izvadio svoj plastični obrok, i kratko replicirao: “Mhm. Ne kužim što trebam napraviti.”
Zašto svaki put kada žena progovori o svojim osjećajima, muškarcima zatrebaju upute za uporabu?
Problem 1. Žena plače:
Izvadi suosjećajni smiješak i desnom rukom obujmi oba njezina ramena. Intenzivnije stisni. Izjavi ljubav .”Volim te”, “znaš koliko mi značiš” prikladni su izrazi. Ne pretjerati, inače se plač pretvara u ljutnju (u tom slučaju, pogledati pod „problem 2“).
Problem 2. Žena se ljuti:
Ne govori previše. Slušaj. Ne opravdavaj se. Nikako ne pokušavaj sa humorom, jer bi posljedice mogle biti trajne i nepopravljive. Pokaži kajanje pomoću “žao mi je”, „pretjerao sam“ ili “u pravu si”. Ne žuri sa zagrljajima. Ni žice ne diraš dok su pod naponom.
Problem 3. Žena šuti: neka ti je Bog na pomoći.
Ili nešto tomu slično. Uglavnom, on me i dalje gleda s mješavinom čuđenja i oduzetosti. Možda ga je zatrovala ta plastika koju liže posljednjih pola sata, pa sad s mukom pokušava proniknuti te moje silno komplicirane riječi.
Svojedobno me je dobar prijatelj uvjeravao kako su muškarci i žene jednostavno previše različiti, a da bi takvi razgovori ikada mogli okončati uspjehom. „Vi žene uživate u seciranju svega što ste pomislile, proživjele; što je netko mislio kad je nešto rekao. Meni je koma kad me cura sili pričati o osjećajima. Mislim, što se tu ima za govoriti?“ E, baš je tu problem, velim mu.
Vama se sve podrazumijeva. Podrazumijeva se ljubav, podrazumijeva se skuhan ručak, podrazumijevaju se čiste gaće, podrazumijeva se biti fit i kad je sve ostalo shit. I onda dođe do situacije u kojoj ti objašnjavaš sve što se navodno podrazumijeva, a on se nervozno okreće oko sebe pitajući se kamo je otišla ona prva, „podrazumijevana“ ti.
I dok se izvlače argumentima kako su ženski razgovori zamorni, a naša psiha prekompleksna da bi je čak i pokušali razumjeti, isti ti muškarci zaboravljaju kako se doista mnogo toga može pronaći u neizrečenom, no samo ako umjesto usana govore ruke, oči, osmjesi, djela. Onog trenutka kada svi oni zašute, ništa se više ne podrazumijeva. Ljubav se tada troši baš kao što se troši potplat cipela – ne primjećuješ kako je malo ima sve dok te ne počne smetati i najmanji kamenčić. A tada možda bude prekasno da ih popraviš, pa ih jednostavno poželiš zamijeniti novima.
Ništa se ne podrazumijeva u ljubavi. Nema uputa za uporabu. Nakon svakog kvara ostaje ožiljak; mjesto popravka o koje zapinjemo. U ljubavi se sve zaslužuje, dokazuje i pokazuje.
Jednom kada se počne podrazumijevati, više nije ljubav.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
