Dok lav ne nauči pisati, svaka će priča slaviti lovca.
afrička
Njegova moć bila je na zavidnoj razini. Otoci njegove agresije u modrim bojama radili su društvo njenim očima. Sve dok nisu postali krajolik njenog lica. Toliko oblika nasilja. I svaki ostavlja trag. Svaka njegova uvreda postala je glavna zapovijed njenog života. Njegov glas prekrio je njene misli. Svaki njegov udarac rađao je ove istine:
- Možda je ovo zadnji put.
- Sve je to život.
- Ne zaslužujem bolje.
- Žrtva sam i moram trpiti.
- Kako da budem bolja za njega?
- Kako da ga zadovoljim?
- Slaba sam.
- Slomio je u meni sve.
- Nemam dostojanstva.
- Sram me.
- Nitko ne razumije kako mi je.
- Nemoćna sam.
- Nema izlaza.
Kad je napokon stala ispred ogledala, progovorila je svom odrazu. Pitala se o životu u njoj. Ima li svrhu da ga netko drugi tlači? Sve što ju veže, pomislila je da su okovi koji se moraju dati slomiti.
Hoće li se dovesti u situaciju da ju njena ili tuđa kći upita Zašto skrivaš lice? Počinje shvaćati. Nije slaba. Ne zaslužuje ovo. Bira napustiti žrtvu. Progovoriti toliko glasno dok jeka pobjede ne bude u svačijim ušima. Počela je rađati nove istine:
- Bijedniče, znaš li da ti je prvi dom bila ženska utroba?
- Gade, znaš li da si učio puzati i hodati na putu zvanom ženska kralježnica?
- Od kud ti sad jebeno pravo da ju lomiš?
- Idiote, ne znaš da je neslomljiva.
- Mogu lizati sve tvoje mlake pištolje uperene prema meni bez da me
- upucaš.
- Jadniče, moje tijelo nije utočište tvojim sirotim kompleksima.
- Ne, ovo čime te oslovljavam nisu odgovori nasilja na nasilje – već samo tvoji udarci koji se od mene odbijaju.
- Prokletniče, ono što se ne dozvoli, to više ne postoji.
- Nisam kriva za nasilje koje mi se dogodilo.
- Ali sam odgovorna za nasilje koje trpim.
- Sloboda izbora je strašna kad vidiš da izlaz nije lagan.
- Ali ipak biram.
Voljela bih da učimo djevojčice od malih nogu kako da život skroje tako da uvijek i u svakoj situaciji imaju slobodan izlaz i izbor. Voljela bih da ih učimo neovisnosti. Osobnoj i financijskoj. Da se ne oslanjaju na pravosuđe ni državu. Ni na kog osim na sebe.
Voljela bih da ih učimo da brak nije diploma koju moraju imati. Kako bi ispunile nevidljiva očekivanja obitelji i društva. Voljela bih da ih učimo da je njihov život najvažniji studij. A da je brak samo izborni predmet. Da ih učimo tome, za kog bi gradili sigurne kuće? Tko bi onda bio žrtva?
Živimo u svijetu u kojem gradimo sigurne kuće i nudimo pomoć ženama pod nasiljem. Voljela bih da živimo u svijetu u kojem sigurne kuće nisu potrebne. Na ono što nam se dogodi prvi put, nemamo utjecaj. Ali svaki idući put, snosimo odgovornost nasilja i postajemo sudionice u istom. Ti ne razumiješ kako je – afirmacija je žrtve.
Voljela bih da se pojam žrtvene povezuje sa ženama. Nismo žrtve. Voljela bih da živimo u svijetu u kojem je jasno da pomoć treba nasilniku. Da je sa ženama koje su pretrpile bilo koju vrstu nasilja baš sve u redu.
Čitajući ovo, ako se u tebi bude gnjev, srdžba, ljutnja ili neka neobjašnjiva kanalizirana energija, ove riječi imaju smisla.
Velika moć postojanja leži u tebi.
Nema sigurnije kuće od one u tebi.
Tvoja ljubav ti je potrebna.
Voli se tako da ričeš.
I urlaš.
Pred svakim tko te pokuša smanjiti.
Jer sve dok ne naučiš rikati, tema će biti nasilnici. Iskorijenimo je. To što nećemo dozvoliti i tolerirati, ono neće postojati. Izvor sebe napuni ovim istinama. I promatraj kako tvoje misli prati, samo i jedino, tvoj glas.
Vrijednost tvog života neka bude njegova glavna zapovijed.
Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…