Čime se baviš? Što si po zanimanju? Jesi se udala/oženio? Kad će dijete? A kad će drugo? To su pitanja koja nas usmjeravaju kako i kojim redoslijedom popuniti ladice našeg kulturno-odgojnog ormara. Sustav preživljavanja vs. samo življenje.
Čime se baviš? jedno je od glavnih pitanja prilikom uspostavljanja ljudskog kontakta.
Nekima jedan i od glavnih trigera kojim se ljude ubacuje u neke, rekla bih, tašte i siromašne kategorije. Jako velik postotak ljudi radi što ne želi. U čemu ne uživa. S čime naprosto preživljava. Jer raditi se mora, naravno.
Ali, nije li ironično što je istovremeno istim tim ljudima jedna od glavnih tema ljudskog razgovora upravo posao i karijera. Na koji se češće žale nego što su zadovoljni. I često, ti isti ljudi glasno se bune protiv zone komfora. Dok su u svojoj tako toplo i slijepo ušuškani. Raditi više nego živjeti nekima je nit vodilja. Bez da su toga svjesni.
Dok je rijetkima cilj ukomponirati rad u život iz istinske želje. Ne iz moranja. Ako ne radiš, slijede razne predrasude i osude pa od čega onda živiš. Na čijoj li si grbači. I vjerojatno si u očima većine ljenjivac. Jer posla ima. Tko želi raditi, radi. Posla ima. Tko je vidio birati, što biraš? Život ide, trka je u jurišu… Kako se usuđuje netko birati u ovoj situaciji, u ovoj državi…
Život kakav živimo naprosto malo kome dopušta napustiti financijsku stabilnost. Za to je potrebna ogromna hrabrost i spremnost na odricanje. Spremnost na suočavanje sa strahom, samim sobom i pitanjem A što sad? Sustav preživljavanja odavno je zamaglio življenje.
Što si po zanimanju?
Očekuju da kraj tvog imena sija neka bijesna titula. Inače je upitno imaš li veze s uspjehom. Ako ga nisi vidljivo servirao svima na nos. Vidljivi uspjeh meta je svačije pohlepe. Pare, kuće, auti samo su produkti.
Produkti koji, gle čuda, još uvijek ne znaju stvoriti trajnu sreću. Svatko naravno, uspjeh definira na svoj način. I želi ga podijeliti s nadražima. Ali u moru virtualnih i stvarnih života, nekako mi se čini da je uspjeh postao eksterno kićenje internih praznina.
No dobro, idemo dalje.
Jesi se udala/oženio?
Nakon što su dobili tvoju titulu, čekaju da se udaš/oženiš. Pa pitaju što čekaš jer su odredili da ti je vrijeme. Ako si slučajno singl, ti si izgubljen slučaj. Nešto je trulo u državi Danskoj, zasigurno.
I kad će dijete?
Kad se udaš/oženiš, zanima ih kad će dijete. I ne ustručavaju se pred degutantnosti pitanja. High level kultura. Ne mogu oni ni pojmiti da netko možda ne želi imati djecu. Ili još bolje, ne može imati djecu.
A kad će drugo?
Kad stigne dijete, zanima ih kad će drugo. Mora biti i drugo da ovo prvo nije samo.
I tako, dok popunjavamo ladice našeg kulturno-odgojnog ormara, gradimo prihvatljive identitete za knockout opise profila. Nisam još primijetila da to sve donosi sreću i ispunjenost. Više zamjećujem nemir, umor i more nepotrebnih usporedbi.
Mrtva trka i ganjanje koje kraja nema. A ukoliko netko svoje stvari ne drži u tom istom ormaru i bira neki drugi put, nerijetko je komentiran, osuđivan i propitkivan. Teško je shvaćen/a i pomalo je čudan/na. Sigurno ne zna što radi sa svojim životom. Ma taj ili ta sigurno ne zna što želi. Hehe, ali možda zna što ne želi 😉
Potreba za tuđim prihvaćanjem i razumijevanjem tvojih izbora može te dovesti do krivih. Nisi dužan/na nikom se opravdavati. Ako ti je potrebno, uzmi svo vrijeme ovog svijeta. Tvoje je. Ne moraš popunjavati ladice očekivanja tuđih ormara.
2020. godina.
U moru strahova i crnih prognoza, bilo bi dobro da postanemo hrabri. I u tom stanju da ne dopustimo da nas sloboda izbora plaši toliko. Zaista svjedočimo posebnoj godini. Pa ako ono što pomislimo, učinimo, osjećamo i govorimo ostavlja utisak na ovoj planeti, nije ni čudno što je došla godina kad nas napadaju virusi. Sistemi padaju. Hijerarhije se ruše. Život ionako u svoj svojoj slavi ima početak i kraj, je li tako?
Od straha nemamo baš puno koristi ovih dana, rekla bih. Nije li ovo idealna prilika da posložimo hijerarhije u sebi do kojih, čini mi se, premalo dopiremo. Zamislite kakvi bi to bili utisci na planeti. Da načas pustimo materiju i posvetimo se duhu, umu i tijelu. Možda bismo bili ispunjeniji. A zemlja bi dobila svoje hvala što imamo mjesto na njoj.
Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…